Anketa
Kako vam se sviđa blog?





Blog
srijeda, kolovoz 30, 2006
Ovaj blog želim isključivo posvetiti našoj dičnoj Hrvatskoj povijesti,našem nacionalnom blagu i sve što je vezano uz našu Lijepu nam domovinu i mio nam hrvatski rod.Trudit ću se da što detaljnije prikažem našu krvavu i mučnu,ali naposlijetku pobjedničku povijest našega naroda.Također ću gledati prikazati što više naših nacionalnih spomenika zapisanih hrvatskom rukom na hrvatskom kamenu,od najranije povijesti,tiranije drugih,sve do dana kada se hrvatski stijeg slobodno zavijorio u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu.

Bog i Hrvati!




Mail:

zuki-5@hotmail.com
zuki1 @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
Podrijetlo Hrvata još uvijek nije razjašnjeno.Razna su se mišljenja u povijesnoj znanosti iskristalizirala u četiri osnovne teorije o podrijetlu Hrvata,dok ostala mišljenja predstavljaju više ili manje uspješne varijacije jedne od ovih teorija.Slavenska teorija koju je postavio Franjo Rački govori da su Hrvati jedno od slavenskih plemena koje doseljava u seobi Južnih Slavena.Teoriju o socijalnom dualizmu postavio je Vjekoslav Klaić.Po njegovu je mišljenju pleme Hrvata doselilo na prostor današnje domovine i potčinilo Slavene svojoj vlasti,pri čemu su Hrvati stvorili vladajući sloj,dok su Slaveni bili njihovi podložnici.Gotska teorija smatra Hrvate potomcima slaviniziranih gota.Ta je teorija bila zasnovana na pogrešnome tumačenju djela splitskog arhiđakona Tome "Povijest salonitanskih i splitskih biskupa",važnog izvora za najstariju povijest Hrvata nastalog u 13.stoljeću.Četvrta teorija,ujedno i najpopularnija,iransko-kavkaska,tvrdi da su se Hrvati doselili iz Irana,a zasnovana je na nalazu dvaju natpisa na području ušća Dona u Azovsko jezero,tzv.Tanaiskim pločama,s imenima Horoathos i  Horuathos koji se mogu povezati s hrvatskim imenom,te na sličnosti imena Hrvat s imenom perzijske pokrajine Harahvatije(područje današnjeg Afganistana oko grada Herata)U blizini afganistanskoga grada Kandahara, na mjestu nekadašnjega glavnoga grada države Harahvaiti (Harahvatije), danas se nalazi selo Haravacija. U tom se selu mogu vidjeti isti onakvi pleterni ukrasi kakvih ima i u Istri i na otoku Krku, a žene nose pregače kakve nalazimo u današnjim hrvatskim krajevima.


 

 


    Najstariji pisani spomen Hrvata na pločama nađenim kod crnog mora





Podrijetlo imena Hrvat tumači se različito. Ima mišljenja da ono u početku nije imalo etničko, nego društveno, odnosno statusno značenje. Znanstvenici se danas slažu da ime Hrvat nije slavenskoga podrijetla, a mnogi jezikoslovci smatraju da je staroiranskoga postanka.Car Konstantin Porf. tumačio je ime Hrvati kao one"koji imaju mnogu zemlju"Najstariji dosad poznati spomen hrvatskoga imena javlja se u zapisima mitansko-huritskoga kralja Tušrate (1420.-1400.pr.Kr), koji sebe naziva "veliki kralj, kralj od Mitanije", a svoju državu Huravat Ehillaku - Hrvatsko Kraljevstvo.

Sve hrvatske naraštaje, od XV.st. prije Krista do danas, povezuje neprekinuti i neraskidivi vez, zlatni lanac hrvatskoga imena:

H(u)R(a)VAT - H(a)R(ah)VAT - H(a)R(ah)VA(i)T(i) - H(a)RVAT -
A(u)RVAT - H(a)R(ah)VAT(i?) - H(a)R(au)VAT(im) -
H(a)R(au)VAT - AR(i)VAT - ARV(i)AT -
H(o)R(o)VAT(hos) - HR(o)VAT(oi) - HRVAT


Kako se vidi iz ovog niza, u svim višetisućljetnim oblicima hrvatskoga imena postoji današnje stegnuto ime Hrvat.
Iz svoje pradomovine Hrvati su današnju domovinu kao duhovnu baštinu donijeli visokorazvijenu umjetničku vještinu klesanja ukrasnoga pletenca, te vladarske naslove kralj, ban, knez. Inače vladarsku ustanovu bana nije poznavao nijedan drugi narod srednjovjekovne Europe. Donijeli su i nadasve razvijenu narodnu samosvijest i državotvornost, izgrađujući državno i obično pravo, neugasivu težnju za slobodom, ponos slobodna naroda koji nikada nikoga nije tlačio niti se dao tlačiti, vjernost i rodoljubje, osjećaj za pravednost. Neki drže da su iz pradomovine Hrvati donijeli i vlastito pismo od kojega je nastala glagoljica.
Po svemu tome Hrvatska je i u daljnjim stoljećima, pa i nakon izumiranja nacionalne dinastije, čuvala sve oznake samostalne, nezavisne države: svoj državni prostor, svoju državnu krunu, svoj zakonodavni državni sabor, svoju vojsku i svoje novčarstvo,što pokazuje koliko je bila visoka nacionalna svijest u Hrvata.


Za veću sliku kliknite desnim klikom miša,properties i kopirajte URL u adress bar


                                     

                      Obojeni ukrasni crijep iz tzv."obojene sobe",nalazište kod Baba Jana,Luristan,Iran 8-7 st.pr.Krista

                          

 Posuda sa kljunastim izljevom i prikazom Hrvatskog grba.Nekropola Tepe Sylak B(središnji Iran).9-8 st.pr.Krista.Arheološki muzej u Teheranu.

                          
 
Ukrasna vaza iz Sir Aurel Steina,pokrajina Luristan,Iran 8.st.pr.Krista



                      

                                                          

                                        

zuki1 @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
Podrijetlo i točnije znanstveno utemeljena starost hrvatskog grba nije poznata i pitanje je hoće li se ikada bez nekih novih i revolucionarnih dokaza to i moći utvrditi. O njegovu nastanku ima više teza i hipoteza,a i nekih legendi.
Kako svi više vole legende jer su zabavnije, počet ću s njom. Dakle, legenda kaže da je mletački dužd Petar II. Orseolo 998. ploveći sa svojom mornaricom po Jadranu prisvajajući pod vlast hrvatske gradove naletio na hrvatsku mornaricu. U makljaži koja je uslijedila dužd je pobjedio a usput je i zarobio kralja Držislava te ga odvukao u Mletke. Držislav je u zarobljeništvu prekračivao vrijeme šahom,a dužd je doznao da je Držislav poprilično dobar u toj igri te mu ponudio čudan prijedlog. Dakle, njih dvojica bi igrali 3 partije,a ulog bi bila Držislavova sloboda. Ako on dobije sve tri partije slobodan je, u suprotnom će ostati rob cijelog svog života. Držislav je nakon silnog treninga kojeg je imao u zatočeništvu rasturio dužda u sve tri partije te dobio slobodu. Kao uspomenu na taj doga?aj, Držislav je za svoj grb uzeo šahovsko polje.
Ova legenda ne drži vodu iz više razloga. Petar II. Orseolo je svoju ekskurziju po Dalmaciji imao 1000. godine a Držislav je u to doba već bio 3 metra pod zemljom. Na tom pohodu je kao taoc uzet Držislavov unuk Stjepan. Taj mali je u Veneciju poslan kao zalog da će mu stari (Svetoslav Suronja) održati obećanje dano duždu ako mu ovaj pomogne u ratu kojeg je tada vodio protiv svog brata za Držislavovo prijestolje. Stjepan se u Veneciji odlično snašao i kasnije je oženio duždevu jedinu kćer i preselio se u palaču na Canalu Grande.

No, vratimo se mi grbu. Jedna od popularnijih teorija smješta nastanak grba u pretheraldičko doba i povlačeći paralelu sa iskopanim vazama u Gruziji na kojima se nalaze crveno - bijeli kvadratići. Ovakav ornament se koristio u Iranu,a smatra se da je ozančavao državno jedinstvo iranskih južnih i zapadnih samoupravnih plemena. Ovo nije bez vraga jer su se u Iranu strane svijeta oznaćavale bojama, crvena je označavala jug a bijela zapad. Pitanje je, da li je u to vrijeme (12. stoljeće pr. Kr.) uopće postojao državni grb te ako je,u kojem se smislu koristio.

Ipak, velika većina povjesnićara smatra da postanak grba treba tražiti u doba narodnih vladara kada se i razvila heraldika. Kvadrataste (kockaste) urese nalazimo posvuda po području hrvatske ranosrednjovjekovne države a njegova prva službena upotreba datira tek u 1527. kada je saćuvan na državnom pečatu koji je prikačen na povelju Cetingradskog sabora na kojem ima 64 kvadrata (8x8), baš kao i veliki iranski državni grb. Na novcima se prvi put pojavio na taliru Ludovika II. iz 1525.Da je grb rađen po heraldičkim pravilima, simbolizirao bi bojno polje. Takvi grbovi su se dodjeljivali vojskovođama u znak zahavalnosti za pobjedu.



Hrvatski grb na crkvici svete lucije





Grb kraljevine hrvatske



Senjska katedrala 15.st



Detalj u Dubrovniku




Katedrala u Pragu



Schwaz,Austrija 1503.






Iz knjige Bartolomea Crescentia:Plovidba mediteranom,1602.Rim.
Dubrovačka galija sa hrvatskom šahovnicom



Škrinja dokumenata Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1643.



HRVATSKE ZASTAVE



Zastava bana Jelačića oko 1848. često je korištena kao neslužbena zastava Trojedinog Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, oko 1848.



Zastava Trojednog Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, 1867. - 1918.



Zastava Banovine Hrvatske, 1939. - 1941.



Zastava NDH, 1941.-1945.



Današnja zastava
zuki1 @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Priča zabilježena mnogo kasnije kao narodna tradicija govori da su Hrvati doselili predvođeni s petero braće i dvije sestre u provinciju Dalmaciju, zatekli tamo Avare i nakon što su ih porazili, zavladali su tom zemljom. Sačuvao ju je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (913- - 959) u svome djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom), važnom pisanom izvoru za hrvatsku povijest ranoga srednjeg vijeka.Malobrojni pisani povijesni izvori pružaju kontra diktorne podatke, pa se ne zna točno vrijeme doseljavanja Hrvata. Doselili su najvjerojatnije u prvoj polovici VII, stoljeća i naselili prostor kasnoantičke provincije Dalmacije. Na osnovu malobrojnih pisanih izvora i arheoloških nalaza proces doseljavanja ipak se može rekonstruirati na sljedeći način. Nakon Što je car justinijan I. povukao bizantsku vojsku s Dunava, počeli su Avari i Slaveni provaljivati na bizantski teritorij.O njihovim provalama u Dalmaciju pišu bizantski pisci poput Prokopija, Teofilakta Simokate i drugih. Do kraja VI. stoljeća cijeli se Balkanski poluotok našao pod vlašću Slavena i Avara. U tim su provalama stradali stari rimski gradovi. Doseljeni su Slaveni priznavali avarsku vlast, iako na prostoru južno od Save avarskog naseljavanja nije bilo,
Nakon poraza Avara i Slavena pod zidinama Carigrada 626.godine opala je moć Avara, a avarsko-slavenski se savez raspao. Negdje u to vrijeme sa sjevera doseljavaju Hrvati. Naselili su prostor od Istre na sjeveru do Cetine na jugu, a u unutrašnjosti do Kupe i porječja rijeke Vrbasa. Tijekom vremena hrvatsko se ime postupno širilo. Pred ranije doseljenim Slavenima veliki je dio starosjedilačkog stanovništva izbjegao u Italiju ili se klonio u utvrđene gradove na obali poput Zadra,Trogira  i utvrđene Dioklecijanove palače, te na otoke uz obalu. U vrijeme doseljavanja Hrvata i posljednji su stanovnici napustili već gotovo opustjelu Salonu.Dio starosjedilačkog, kao i doseljenog, stanovništva povukao se u teže pristupačna brdovita područja gdje se  prije počeo baviti stočarstvom, To će stanovništvo kasnije biti nazvano vlasima. Ponegdje je dolazilo do sukoba sa starosjediocima, dok su se drugdje Hrvati mirno naseljavali u njihovu susjedstvu. Romansko stanovništvo koje nije izbjeglo, ranije doseljeni Slaveni, a potom i Hrvati, većinom su ostavljali na miru i dopuštali mu da nastavi održavati svoje kršćanske crkve. Ubrzo po doseljenju Hrvata započeo je proces njihova stapanja sa zatečenim stanovništvom


zuki1 @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Hrvati su se s kršćanstvom susreli neposredno po doseljenju, ali njihov prelazak na novu vjeru bio je dugotrajan proces. Najnovija arheološka istraživanja starohrvatskih grobalja ukazuju da su Hrvati nakon doseljenja nastavili živjeti u staroj vjeri i prema svojim običajima.O štovanju njihovih starih božanstava svjedoče i imena planinskih vrhova  poput primjerice Troglava na Dinari,i neke današnje narodne pjesme i običaji.Primjerice,sadnjom pšenice koja je čisti hrvatski običaj još od doseljenja Hrvata,danas se označava blagdan Sv.Lucije.No, blizina kršćanskog stanovništva postupno je Hrvatima približavala i kršćansku vjeru, pa se dio Hrvata zasigurno pokrstio i prije no što je kršćanstvo postalo vjerom svih Hrvata.Na razmjerno tolerantan odnos novodoseljenih Hrvata prema kršćanskome stanovništvu ukazuje i misija opata Martina kojega je papa Ivan IV.poslao s mnogo novca u Dalmaciju 641. godine da otkupi zarobljenike od pogana. Opat se nakon uspješne misije vratio s  moćima  najuglednijih ilirskih svetaca stradalih Dioklecijanovim progonima kršćana.Njihovi su
ostaci potom pohranjeni u Lateranskoj bazilici u Rimu. Vijest o tim zbivanjima sačuvana je Liber pontificalis, knjizi papa i njihovih djela.

HRVATSKI RATNICI

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats". Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao: "Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet". Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su često puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje. Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").


zuki1 @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Vijesti što ih o pokrštavanju Hrvata donose car Konstantin VII. u djelu De administrando imperio i Toma Arhiđakon u svome djelu ne smiju se shvatiti doslovno. 1. proces pokrštavanja i proces stapanja zatečenog domaćeg stanovništva s doseljenim Hrvatima bili su dugotrajni i odvijali su se vrlo sporo. Potvrđuje to i arheološki materijal sa starohrvatskih grobalja i pisani izvori. Iako je proces po krštavanja započeo već u VII. st. iz dalmatinskih gradova, on nije bio masovan jer se slavensko stanovništvo nerado odricalo ustaljenih stoljetnih vjerovanja i tradicionalnih obreda.
Kakvi su bili međusobni odnosi domaćeg stanovništva s Hrvatima tijekom VIII. i IX. stoljeća zbog nedostatka izvora možemo tek naslućivati. Po svemu sudeći, tek od početka IX. stoljeća kada se kršćanstvo u većoj mjeri širi među Hrvatima, dolazi do stapanja romanskog i hrvatskog stanovništva, ali je i tada taj proces tekao vrlo sporo. Uvjeta za masovnije pokrštavanje nije moglo biti tako dugo dok nije ustanovljena čvršća središnja vlast, a takvi uvjeti nisu stvoreni do ulaska hrvatskih zemalja u franačku interesnu sferu.
Početkom IX. stoljeća u vrijeme franačko-bizantskog rata Franci su osvojili zemlje između Drave i mora pa su nakon achenskog mira i Hrvati došli pod
franačku vlast. Franci su u svim novoosvojenim zemljama nastojali učvrstiti vlast na isti način. Postavljali bi zavisne domaće knezove, a ako je stanovništvo bilo pogansko, nastojali bi ga što prije pokrstiti i podrediti franačkim nadbiskupima. Na isti su način postupili i u hrvatskim zemljama koje su u crkvenim pitanjima bile podvrgnute Akvilejskoj patrijaršiji.
Iako su od doseljenja živjeli s kršćanima, Hrvati su u većem broju prihvatili kršćanstvo tek nakon što su u Hrvatsku došli franački misionari. Njih su ubrzo slijedili benediktinci,šireći zapadne kulturne utjecaje.Sveobuhvatniji, aktivniji i uspješniji proces pokrštavanja Hrvata zapoćeo je istovremeno sa stvaranjem hrvatske kneževine, prve državne organizacije Hrvata, a trajao je do kraja IX.stoljeća. Prelazak na novu vjeru imao je veliku važnost jer su zahvaljujući primanju kršćanstva Hrvati opstali u novoj domovini te bili prihvaćeni u velikoj zajednici kršćanskih naroda.
Kako svi Hrvati nisu ni u vrijeme franačkih misionara prihvatili kršćanstvo, poduzeo je bizantski car Bazilije I. u drugoj polovici IX. stoljeća akciju njihova pokrštavanja. U isto vrijeme Hrvati na istočnoj obali jadrana i drugi Slaveni upoznali su se sa slavenskim bogoslužjem i pismom gIagoljicom,tekovinom slavenskih apostola  Konstantina(ćirila) i Metoda.

zuki1 @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare

Hrvatski prostor za Franačku je bio izrazito važan jer je to bilo područje gdje je Franačka graničila s Bizantom, carstvom s kojim je u to vrijeme bila zaraćena. U takvim je okolnostima bilo jednostavnije i sigurnije ostaviti Slavenima slobodan izbor domaćih knezova. Njima je bila obveza pokrstiti se i priznati vrhovnu vlast franačkog vladara uz obvezu plaćanja danka i vojnu obvezu. Kad se pokrstio izabrani hrvatski knez sa svojom užom pratnjom, postupno je i ostalo stanovništvo počelo prelaziti na kršćanstvo. Pokrštavali su ga franački misionari.
Prvi poimence poznati i pismenim izvorima zajamčeni knez Hrvata bio je Borna (821.), Točna godina njegova dolaska na vlast nije nam poznata. Franački anali nazivaju ga knezom Dalmacije i Liburnije i knezom Gaćana. Na području između Drave i Save vladao je u isto vrijeme knez Ljudevit (823.) kojega franački anali nazivaju upraviteljem Donje Panonije. Oba su kneza bila u vazalnom odnosu prema franačkom vladaru. Nakon smrti Karla Velikoga pokušao se knez Ljudevit osamostaliti pa je 819-e godine podigao ustanak protiv Franaka izgovarajući se franačkom okrutnošću. Iako se u potrazi za saveznicima Ljudevit obratio Borni, hrvatski je knez predviđao da će Franci uspjeti ugušiti ustanak, pa je odbio podržati Ljudevita i pristao uz Franke.
Ljudevitov ustanak u svojim je analima podrobno opisao životopisac Karla Velikoga Einhard. Nakon četiri godine Franci su pobunu uspjeli ugušiti, a Ljudevit je pri bijegu ubijen.
Osim za razdoblje Ljudevitova ustanka, o prvim desetljećima IX. stoljeća nema povijesnih izvora. Ipak, u to je vrijeme stvorena hrvatska kneževina, a u vrijeme Borne i njegova nasljednika Vladislava proces pokrštavanja Hrvata nedvojbeno uspješno napreduje jer njihov nasljednik Mislav (835. - 845.) već dariva Crkvu posjedima. U njegovo doba Venecija prvi puta pokušava ugroziti hrvatsku obalu. Činjenica da je mletački dužd s hrvatskim knezom sklopio mir dokaz je da su se Hrvati Mlečanima uspješno suprotstavili. Neretvanska kneževina, smještena južnije, oko ušća Neretve, predstavljala je u sukobu s Mlečanima glavnog saveznika hrvatskome knezu.
zuki1 @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Do velike snage Hrvatsku je uzdigao knez Trpimir (845.- 864.) po kojemu je hrvatska vladarska dinastija nazvana Trpimirovićima. Uspješno je ratovao s Bugarima i porazio bizantsku vojsku iz dalmatinskih gradova. O tome nas obavještava učeni benediktinac Gottschalk koji se sklonio na Trpimirov dvor. U Rižinicama kraj Solina, nedaleko od svoga dvora na Klisu, dao je Trpimir podići prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj. Za opremanje samostanske crkve splitski nadbiskup, s kojim je hrvatski knez održavao dobre odnose, posudio mu je nešto srebra. Trpimir mu se odužio darivanjem posjeda u okolici Splita.Bilješka o tom darivanju, nazvana kasnije Trpimirovom darovnicom, najstariji je zapis sa spomenom hrvatskog imena. Iz Trpimirova je vremena i prvi sačuvani kameni natpis s uklesanim imenom i titulom hrvatskog vladara iz samostanske crkve u Rižinicama. Iako je još priznavao franačko vrhovništvo, Trpimir je vladao gotovo samostalno. O snazi Hrvatske u Trpimirovo doba svjedoči i osnivanje hrvatske biskupije sa sjedištem u Ninu,što potvrđuje da je sredinom IX. stoljeća veliki dio Hrvata već prihvatio kršćanstvo.



Natpis Kneza Trpimira



Trpimirova Hrvatska



Trpimirov nasljednik Domagoj(864. - 876.) istakao se uspješnim ratovanjem protiv Arapa. Papa Ivan VIII. obraća mu se kao slavnom knezu Hrvata, dok ga Mlečani, koji su najviše bili pogođeni njegovom vladavinom nazivaju najgorim knezom Slavena.Obnovitelj bizantske moći, car Bazilije I., nakon što je zavladao cijelim Balkanom, pokušao je urotama ukloniti Domagoja s vlasti, te i Hrvatsku potčiniti Bizantu, ali je Domagoj urote gušio u krvi. Tek nakon Domagojeve smrti Bizant je uspio na vlast u Hrvatskoj postaviti svoga kandidata, Trpimirova sina Zdeslava (878.-879.). No, njegova je vladavina kratko trajala. Bio je ubijen, a Hrvatskom je zavladao jedan od najvećih hrvatskih vladara, knez Branimir (879. - 892.).





Domagojevi strijelci

Povelja kneza Trpimira

Povelja kneza Muncimira


Trpimir je svojom ispravom poklonio splitskoj crkvi posjede u Lažinama i Mosoru i crkvu sv. Jurja na Putalju a nakon što je zbog posjeda sv. Jurja u Putalju nastala parnica između ninske i splitske crkve, Muncimir je novom ispravom presudio u korist splitskog nadbiskupa.
Prijepisi su pisani na pergameni kurzivom XVI. Stoljeća. Ispod teksta vidljivi su ostaci utisnutog pečata splitskog gradskog kneza i notarski (bilježnički) znak Danijela Terzagusa.




zuki1 @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Kako bi legalizirao svoju vlast i osigurao se pred mogućom intervencijom Bizanta, Branimir se obratio papi Ivanu VIII. koji je 7. lipnja 879. u crkvi Sv. Petra u Rimu  na dan užašašća blagoslovio njega i njegov narod, te mu na taj način priznao »zemaljsku vlast« (principatus terrenum) nad cijelom Hrvatskom. U ono je vrijeme takav čin imao značenje međunarodnog priznanja hrvatske države i time je papa pokazao da Branimira smatra neovisnim vladarom.Sklapanje prijateljskih i diplomatskih veza s papom uključivalo je i Branimirovu obvezu da štiti Crkvu i širi kršćanstvo. Da je on tako i postupao, dokazuje čak pet sačuvanih kamenih natpisa s Branimirovim imenom iz raznih crkava, više no i od jednog drugog hrvatskog vladara, Jedan od natpisa nađen u Sopotu kod Benkovca smatra se najstarijim zasada poznatim na kojemu je uklesano hrvatsko narodno ime. U suradnji s ninskim biskupom Teodozijem Branimir je obnavljao stare i dao graditi nove crkve.Nakon njegove smrti Hrvatskom je zavladao posljednji od Trpimirovih sinova, knez Muncimir (892. -910.). Nastojao je održavati dobre odnose sa splitskom Crkvom, pa je na zamolbu njena nadbiskupa potvrdio darovnicu svoga oca. Već krajem Branimirove vladavine, a osobito u Muncimirovo doba, Hrvatska je bila dovoljno jaka da se umiješa u sukobe oko vlasti u Srbiji. Bio je to uvod u širenje državnih granica i pretvaranje Hrvatske u snažnu državu koja će voditi uspješnu vanjsku politiku.Muncimirovo se sjedište nalazilo u Biaćima kraj Trogira. U Uzdolju kod Knina Muncimir je dao podići crkvu iz koje je sačuvan kameni natpis s uklesanim njegovim imenom i godinom 895. koja nedvojbeno potvrđuje vrijeme Muncimirova vladanja.



Dio ploče s imenom hrvatskog kneza branimira, 9. stoljeće



Spomen Muncimirovog imena,kamena ploča također sa hrvatskim pleterom.,

"S Božjom pomoću knez Hrvata" ("divino munere Croatorum dux")



Pismo pape Ivana VIII



Tekst

Dragom sinu Branimiru

Čitajući pismo tvoga gospodstva, što si ga nama po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca koliku vjeru i iskreno štovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetom Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega, uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim pa te s oćinskom ljubavlju kao najmilijeg sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo Svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i predi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit cemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žudenu pobjedu nad neprijateljima, jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.
I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalamist veli: " Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji "; a sam veli u evanđelju : " Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu čemo doći i kod njega ćemo se nastaniti ". Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: " Proslavit cu one koji mene slave ". Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom rijecju, to smo vrlo rado ucinili. Kad smo naime na dan Uzašašca Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. A budući da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo, da ga preda bugarskom kralju. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama, da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav mnogo puta.

BITKA KOD MAKARSKE 18. RUJNA 887.



U 9. stoljeću na istočnoj obali Jadrana traje proces osamostavljivanja sklavinija, tj. slavenskih država koje su dotad bile pod vrhovnom vlašću Franačke ili Bizanta. Najjača od tih država bila je mlada kneževina Hrvatska, koja je pod knezom Branimirom učinila snažan vanjskopolitički zaokret, stavivši se pod izravnu zaštitu Pape. Jedna od težnji Hrvatske u 9. stoljeću bio je i izlazak na Jadran, u čemu se izravno sukobila s interesima vitalne pomorsko-trgovačke republike Venecije. Poznati su nam sukobi hrvatskoga kneza Domagoja s Mlečanima, kada je ratoborni hrvatski knez stekao naziv najgoreg kneza Slavena. Međutim, osamdesetih godina 9. stoljeća, za Branimirova vladanja, Mlečani dobivaju još jednog protivnika svoje težnje za potpunom vlašću nad jadranskim bazenom. To je bila Neretvanska država, mala i neovisna hrvatska kneževina, rasprostranjena u delti Neretve i po obližnjim dalmatinskim otocima. Izvanredni ratnici i pomorci, Neretvani su desetljećima prkosili moćnoj Veneciji. Stoga je još u siječnju 880. dužd Urso Patricijak obnovio ugovor s franačkim kraljem Karlom III. Debelim o savezu protiv Slavena, tj. hrvatskih Neretvana. Do sukoba je došlo tek 887. kada ambiciozni dužd Petar Kandijan, kako piše mletački ljetopisac Ivan Đakon, podiže 12 brodova u rat protiv Neretvana. U početku je dužd imao uspjeha: izvor kaže da je uništeno pet neretvanskih brodova, ali ubrzo, točnije 18. rujna 887., Neretvani silovito uzvraćaju. U potpunosti je razbijena mletačka vojska i flota, a i sam dužd Kandijan je poginuo. Čak je i njegovo tijelo ostalo u rukama Neretvana, tako da ga je venecijanski tribun Andrija morao ukrasti da bi ga pokopao u stolnoj crkvi u gradu. Ta je bitka umnogome promijenila mogući tijek povijesti jadranske obale: sve do kraja 10. stoljeća Hrvati žive u miru s Mlečanima, koji čak plaćaju i godišnji danak hrvatskomu vladaru. 
U spomen na tu važnu bitku u novoj hrvatskoj državi 18. rujna slavi se kao Dan Hrvatske ratne mornarice.




zuki1 @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Uspon Hrvatske u vrijeme Tomislava

Naslijedivši Muncimira Tomislav (910. - 928.) je vrlo brzo došao u sukob s Mađarima. Iako nemamo konkretnih podataka o tim sukobima, uspomena na Tomislavove borbe s Mađarima sačuvana je kao narodna predaja u djelu Kraljevstvo Slavena (Regnum Sclavorum) barskog svećenika nepoznata imena. iz nekih drugih vijesti može se zaključiti da je Tomislav dočekivao tada nepobjedivu mađarsku konjicu na mjestima gdje ona nije bila tako učinkovita. U tim je sukobima više puta pobjedio Mađare i potisnuo ih prema sjeveru. Nakon toga proširio je granice na sjeveru i pod svoju vlast uspio staviti veliki dio nekadašnje Donjopanonske kneževine.Početkom 10.st. bugarski vladar Simeon pokušao je svojoj vlasti podrediti cijeli Balkan.Do sukoba s Hrvatskom došlo je zato jer je Tomislav podržavao bizantskog kandidata za prijestolje u Srbiji. Hrvatsko uplitanje u bugarsko-bizantski sukob oko Srbije izazvalo je Simeona da pošalje vojsku protiv Tomislava,ali su Bugari doživjeli težak poraz.U nekim pisanim izvorima piše da je Simeon dobio infarkt kada je vidio kako mu je potučena vojska. Kao uspješan vladar koji je raspolagao znatnom vojnom silom Tomislav se proglasio kraljem. Svome savezniku u sukobu s Bugarima bizantski je car odlučio dodijeliti titulu konzula i povjeriti upravu nad bizantskom Dalmacijom, pa su se u Tomislavovim rukama našle sjedinjene Hrvatska, Dalmacija i veći dio Slavonije. Car Konstantin VIl donosi podatke koji svjedoče o velikoj snazi hrvatskoga kralja na kopnu i na moru.
Političko jedinstvo Hrvatske i Dalmacije pružilo je priliku da se pokuša ostvariti i crkveno jedinstvo pa je postavljeno pitanje stvaranja jedinstvene crkvene provincije i metropolita koji bi joj stajao na čelu.



Kraljevina Hrvatska za vrijeme Tomislava







                                      Krunidba kralja Tomislava


Crkveni sabori u Splitu

Godine 925. papa Ivan X. (914. - 928.) je odobrio sazivanje crkvenog sabora u Splitu na zahtjev dalmatinskih biskupa i hrvatskog biskupa koji je stolovao u Ninu. Papa je bio zainteresiran za obnovu jedinstvene crkvene provincije, ali ga je više opterećivao problem širenja glagoljice i slavenskog bogoslužja u granicama dalmatinskih biskupija, a time i bizantskog utjecaja. Papa se pribojavao da se u slavenskim jezikom pisanim obrednim knjigama krije neko krivovjerje koje sam naziva Metodovom doktrinom. Zato u svome pismu splitskome nadbiskupu i njegovim sufraganima, dalmatinskim biskupima, kori dalmatinsko svećenstvo što dopušta širenje slavenskog bogoslužja na svome području, iako je ono na bizantskome teritoriju bilo dopušteno. U isto vrijeme papa se obratio i Tomislavu. U svome pismu papa je hrvatskog vladara oslovio titulom »rex«, što se uobičajeno prevodi sa »kralj«, dok u istome pismu zahumskog kneza Mihajla oslovljava titulom »dux«.
Biskupi su bili najviše zainteresirani da se riješi pitanje tko će upravljati ujedinjenom hrvatsko-dalmatinskom crkvom.Za čast metropolita natjecali su se ninski biskup Grgur, zadarski biskup Formin i splitski nadbiskup Ivan
Sabor je zaključio da metropolitom postane splitski nadbiskup. Glede slavenskog bogoslužja zaključeno je da se glagoljaši neće zaredivati ni promicati ukoliko ne nauče latinski. Kako u to vrijeme nije bilo dovoljno svećenstva koje je znalo latinski, pa je prijetila opasnost da veći broj crkava ostane bez svećenika, ovu odredbu nije bilo moguće provoditi, te se i dalje nastavilo sa slavenskim bogoslužjem.
Ninski biskup Grgur smatrao je da je on trebao postati metropolitom jer je njegova biskupija bila teritorijalno najveća i imala najviše vjernika. Obnašao je i položaj prvog crkvenog čovjeka hrvatske države i smatrao je da je to položaj koji sljeduje metropolitska čast, pa je uložio papi žalbu na zaključke sabora. Zbog toga je 928. sazvan novi sabor koji je potvrdio donesene odluke. Tom je prilikom odlučeno da se ukine ninska biskupija, a njezino je područje podijeljeno dalmatinskim biskupima.
Odluke splitskih sabora i Tomislavova politika imale su dalekosežne posljedice. Širenjem dalmatinskih biskupija na hrvatski državni teritorij znatno je uznapredovao proces integracije hrvatskih zemalja podijeljenih mirom u Aachenu 812. godine.
Nakon smrti cara Simeona i Tomislava njihovi su nasljednici, bugarski car Petar i hrvatski vladar Trpimir II. (o. 928, - o. 935.), sklopili sporazum o miru.





Razdoblje između 9. i 10. stoljeća, kip hrvatskog vladara
zuki1 @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Iako je i za prvih Tomislavovih nasljednika Hrvatska ostala snažno kraljevstvo, polovicom X. st. zbog nesloge u vladarskoj obitelji njezina je snaga opala. Kralja Miroslava (945. - 949.) zbacio je ban Pribin i postavio na prijestolje njegova brata Mihajla Krešimira (949. - 909.). Nesređene prilike u Hrvatskoj pokušala je iskoristiti Venecija, ali bez trajnijeg uspjeha.Hrvatska se ponovno uzdigla za vladavine Stjepana Držislava(969. -997.). U njegovo vrijeme Bizantom vlada Bazilije II., car koji je Bizantskome Carstvu vratio staru slavu i podigao ga do nekadašnje moći. U isto vrijeme makedonski. velikaš Samuilo uspio je stvoriti snažnu državu i zaprijetiti Bizantu.Hrvatski je kralj podržavao Bizantsko Carstvo, pa je Samuilova vojska napala Hrvatsku,ali
nije postigla nikakve rezultate.






kamena ploča iz 10. stoljeća,kapitul kod Knina sa natpisom
 
Držislav, sin kraljice jelene DUX CHROATORUM

Zbog pružene pomoći tadašnje snage hrvatske,Bazilije II ponovno je povjerio Dalmaciju hrvatskom vladaru, a osim toga poslao je Držislavu krunu kao znak kraljevske časti,pa je Stjepan Držislav prvi
vladar za kojega imamo podatak da je primio znakove kraljevske vlasti i nosio naslov "kralj Hrvatske i Dalmacije"Njegova majka kraljica  Jelena dala je kraj Solina podići crkve Sv. Marije i Sv.
Stjepana.U crkvi Sv.Marije su od tog vremena pokapani hrvatski kraljevi, a u njoj je pokopana i sama kraljica.
Nakon Držislavove smrti njegovi su se sinovi sukobili oko vlasti. Iako je otac prijestolje ostavio najstarijem sinu Svetoslavu Suronji (997- 998), njegova braća Krešimir III(998. - 1030.) i Gojslav(998. -1020.) zbacili su ga s vlasti i sami zavladali kraljevstvom. Sukob među braćom iskoristila je Venecija. S velikom mornaricom dužd  Petar II. Orseolo uspio je zauzeti gradove na obali i otoke. Krešimir III. i Gojslav poveli su borbu i neke gradove uspjeli vratiti. Ostali će ponovno doći u hrvatske ruke za Krešimirova sina Stjepana (1030-1058), pa je pokušaj Venecije da zavlada istočnom obalom Jadrana propao.
Stjepanova je vladavina bila razdoblje oporavka Hrvatske od proteklih sukoba i priprema za novi uspon. Za njegova je vladanja došlo do crkvenog raskola i podjele Crkve na katoličku i pravoslavnu. Budući da je Crkva u Hrvatskoj i Dalmaciji bila pod papinom jurisdikcijom, Hrvati su pripali Katoličkoj crkvi.
zuki1 @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Uspon Hrvatske





Iako je vlast Bizanta u Dalmaciji bila samo formalna, dalmatinski gradovi od Bizantskoga Carstva još su se više udaljili kada je 1054. godine došlo do crkvenog raskola.Ranije uspostavljena povezanost Dalmacije i Hrvatske u to se vrijeme pretvorila u stvarno integriranje dalmatinskih gradova i otoka u sastav hrvatske države, pa je papa  mogao Petra Krešimira i službeno osloviti »kraljem Dalmacije i Hrvatske«.Krešimir je uviđao važnost gradova i mora, koje u jednoj ispravi naziva »našim morem«, pa je želio imati gradove na hrvatskome državnom teritoriju, kako ne bi bio ovisan o dalmatinskim gradovima u kojima je većinu još uvijek činilo romansko stanovništvo. U Krešimirovo doba nastaje grad Šibenik (Krešimirov grad), a gospodarski i politički ponovno se uzdižu Nin i Biograd, koji postaje političko središte hrvatske države.Istodobno je učvršćivana vlast hrvatskoga kralja i u unutrašnjosti. U Krešimirovoj su pratnji dva bana. Ban Gojčo upravljao je Likom, Gackom i Krbavom, dok je Zvonimir upravljao krajem između Save i Dravi. Krešimir, koji nije imao muškog potomstva, odlučio je za svoga suvladara i prijestolonasljednika uzeti slavonskoga bana Zvonimira, čovjeka jakog položaja s dobrim političkim vezama. Zvonimir je bio oženjen Jelenom,sestrom ugarskoga kralja Ladislava. pa je na taj način učvršćen politički položaj hrvatske. Krešimirov nećak Stjepan poslan je u splitski samostan Sv. Stjepana pod Borovima.
Sjedinivši Dalmaciju,Hrvatsku i Slavoniju, te Neretvansku kneževinu i dio Bosne, Krešimir je mogao izjaviti da je »svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i na moru«. Hrvatska je ponovno postala snažna država, a način na koji su sjedinjene hrvatske zemlje pokazuje promišljenost i mudrost vladara koji je bez prolijevanja krvi ujedinio hrvatski etnički prostor.Za Krešimirova vladanja u dalmatinske gradove u većoj mjeri počelo se naseljavati hrvatsko stanovništvo, pa će oni postupno sve više poprimati hrvatsko obilježje. Petar Krešimir osiguravao im je pravnu sigurnost i tržište, a to se povoljno odrazilo  na  gospodarski razvoj i gradova i hrvatske države u cjelini.


             

                   Najstariji prijepis povelje kralja Petra Krešimira


Sukob reformne i protureformne stranke

Krešimir se našao pred prvim velikim iskušenjem već neposredno po stupanju na vlast jer se na Zapadu javio reformni pokret s ciljem objedinjavanja, jačanja i osamostaljivanja zapadne Crkve. Glede promicanja reformi papa Nikola II. sazvao je koncil u Lateranu na kojem su usvojeni zaključci koje su od tada svećenici podložni papi morali provoditi. Kako bi nova pravila proširila, Crkva je slične sinode organizirala i drugdje, a jedan od prvih održan je.1060.godine  u Splitu. Dalmacija je bila izrazito osjetljivo područje jer je dugo bila pod vlašću Bizanta, pa je sabor prvenstveno bio uperen protiv onih običaja u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi koji su slijedili tradicije kršćanskog Istoka, poput ženidbe svećenika i nošenja brade. Posebno pitanje bilo je slavensko bogoslužje, budući da reformni pokret nije mogao dopustiti tako izražene razlike unutar Crkve jer bi to moglo ugroziti jedinstvo zapadnog kršćanstva. Zato je na saboru donesena odluka o zatvaranju crkava u kojima se bogoslužje obavljalo na slavenskom jeziku, a biskupima je bilo zabranjeno posvećivati za svećenike Hrvate koji ne bi naučili latinski jezik. Na čelo dalmatinsko-hrvatske Crkve postavljen je osorski biskup Lovro koji je bio vatreni pristaša reformi.Slavensko svećenstvo, najzastupljenije na kvarnerskim otocima, nije prihvatilo te zaključke. Stoga je došlo do žestokih sukoba koji su podijelili kraljevstvo na reformnu i protureformnu stranku. Protureformnoj stranci pogodovale su prilike na Zapadu gdje je car pružao podršku papinim protivnicima. Uz njegovu je pomoć ustoličen i protupapa u kojem su protivnici reformi u Hrvatskoj i Dalmaciji našli saveznika. Sukobi reformne i protureformne stranke u Hrvatskoj počeli su prerastati u građanski rat te je papa poslao u Hrvatsku kardinala Ivana da spriječi sukobe i učvrsti reforme.Petar Krešimir IV. predviđao je pobjedu reformne stranke, Zato je podržavao reforme i progonio protureformne pristaše. U Biogradu je potakao osnivanje dvaju benediktinskih samostana i obdario ih posjedima, pa je samostan Sv. Ivana raspolagao najvećim zemljišnim posjedom u Hrvatskoj. Krešimirovo je dobročinstvo uživala i Crkva u dalma tinskim gradovima. Zadarski ženski samostan Sv. Marije bio je oslobođen javnih podavanja, a uz Krešimirovo je odobrenje na Rabu osnovan i samostan Sv. Petra u Supetarskoj Dragi.Sukob se počeo smirivati nakon novog crkvenog sabora održanog 1074.godine u Splitu na kojem je obnovljena i ninska biskupija,ali u znatno manjem opsegu no što ga je imala u X.stoljeću.

 

Hrvatska kuna


zuki1 @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Zvonimirov dolazak na vlast

Godine 1074. južnoitalski normanski vojvoda Amiko napao je Hrvatsku, pri čemu je zarobljen hrvatski kralj. Izvori ne spominju ime kralja, pa ne možemo biti sigurni o kome se radi. Budući da je negdje u to doba došlo do smjene na hrvatskom prijestolju, najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru. Možda je baš Krešimirov poraz na prijestolje doveo Zvonimira.
Stupajući na prijestolje u složenim političkim okolnostima, Zvonimirova je najpreča zadaća bila da učvrsti svoju vlast. Zbog toga se, kao i Branimir u IX. stoljeću, obratio papi. Papa Grgur VII. je zbog provođenja reformi i sukoba s carem Henrikom IV. trebao saveznike, pa je rado prihvatio Zvonimirovu  zamolbu. To je savezništvo dobilo službenu potvrdu kada je 1075. godine papin izaslanik okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije u crkvi Sv. Petra i Mojsija u Solinu novom krunom što ju je poslao papa i predao mu žezlo, mač i zastavu kao znakove kraljevske vlasti. Pri tome je Zvonimir izjavio da će »u svemu čuvati vjernost prema Apostolskoj Stolici«, te se obvezao i na plaćanje godišnjeg danka papi od 200 zlatnika, a predao mu je samostan Sv. Grgura u Vrani.
Zvonimirova je prisega vjernosti bila odraz tadašnjih društvenih prilika. On se obvezao da će brinuti za pravdu, te da će se suprostavljati prodaji ljudi i ropstvu, a Crkvi je obećao pomoć. Zanimljiv je onaj dio prisege gdje Zvonimir obećaje da će sprječavati razvrgavanje, kao i sklapanje nezakonitih brakova među rođacima u vrijeme u kojemu su konkubinat i nezakonite veze bili najnormalnija svakodnevna pojava. Obvezao se i da će pomagati sirotinju i biti zaštitnik udovicama i siročadi. Papa će se zauzvrat suprotstaviti svakome tko bi pokušao osporiti Zvonimirova prava na hrvatsku krunu. Na taj je način Zvonimir zadobio podršku jednog od najautoritativnijih ljudi tadašnje Europe.



Krunidba kralja Zvonimira,nepoznatog autora iz 1611
.,Papinska palača,tajni vatikanski arhiv,Pavlova dvorana,Vatikan




Još jedna slika Zvonimirove krunidbe
zuki1 @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Hrvatska je zadržala snagu što ju je imala za Zvonimirova prethodnika, a time i sposobnost vođenja aktivne vanjske politike. U sukobu papinog saveznika,normanskog vladara južne Italije i Bizanta kojim u to doba vlada car Aleksije I.Komnen, Zvonimir kao papin vazal šalje Normanima u pomoć svoju mornaricu. Saveznik Bizanta  bila je Venecija kojoj nije bilo u interesu jačanje normanskih pozicija na Jadranu. Najžešće su borbe vodene kod strateški važnog otoka Krfa, gdje je Venecija teško poražena.Rat je završen 1085. godine,a bizantski je car kao nagradu, uz trgovačke povlastice na bizantskome teritoriju,mletačkome duždu dodijelio i upravu nad Dalmacijom. Nju je car još uvijek smatrao svojim posjedom, iako već skoro jedno stoljeće nad njom nije imao nikakve vlasti i makar je Dalmacija bila sastavnim dijelom Hrvatskoga kraljevstva. Stoga je naslov »dux Dalmatiae« što ga je mletački dužd uključio u svoj naslov bio samo isprazna titula.
Počeci razdora u Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije počeli su se naslućivati nakon smrti pape Grgura VII, čime je Zvonimir izgubio svoj najvažniji vanjsko politički oslonac. Kako je Zvonimirov sin Radovan umro prije oca, postalo je aktualno i pitanje zakonita nasljednika. Tako je Zvonimirova smrt dovela do pojave više pretendenata na kraljevsku vlast u Hrvatskoj, pri čemu ni jedan od njih nije uspio okupiti dovoljan broj pristaša da bi se uspeo na prijestolje.




U kasnijim je vremenima nastala legenda o Zvonimirovoj smrti kod mjesta Pet Crkava na Kosovu polju kraj Knina, prema  kojoj je kralja ubio narod  ne  htijući se odazvati njegovu pozivu da krene u križarski rat. Umirući je kralj prokleo narod strašnom kletvom da više nikada neće imati vladara svoje krvi .Tom se legendom kasnije željelo objasniti zašto  Hrvatskom vladaju strani kraljevi.
Ista legenda naziva Zvonimira »dobrim kraljem« Što potvrđuje da je njegova vladavina u narodu ostala zapamćena kao dobra i uspješna. Stoga se čini da je Zvonimir doista pokušavao vladati prema svojoj prisezi papi. lako je podržavao reformnu stranku, kralj je pomagao i glagoljaše. O tome svjedoči i Bašćanska ploča, koja je istodobno i najautentičniji dokaz Zvonimirove vlasti u Dalmaciji.Poslije Zvonimira, dolazi kralj Stjepan II. koji je vladao samo dvije godine, i to kao razborit i odlučan vladar koji je uspio riješiti neke goruće probleme ondašnjeg hrvatskog političkog života. Odmah nakon njegove smrti početkom god. 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovića imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, Jelena žena kralja Zvonimira i sestra ugarskog kralja Ladislava, uspjela je sa svojim "igračima" ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat.
Posljednji kralj hrvatske krvi Petar, poginuo je u boju god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda, danas Petrova gora.





Bašćanska ploča

Bašćanska ploča je vjerojatno najznamenitiji spomenik rane hrvatske pismenosti. Potječe iz oko 1100. g., svojim razmjerima i težinom je doista upečatljiva: 2x1 m, 800 kg. Prema akademiku Branku Fučiću, najpoznatijem istraživaču ploče, kao i prema akademiku Eduardu Hercigonji, jezik natpisa je hrvatsko - čakavski, s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljsko.

Ploča je polovicom 19. st. pronađena u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku. Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i svaki posjetitelj ju može vidjeti.

Natpis:

 AZ V' IME OTCA I S(I)NA I SVETAGO DUHA AZ'
 OPAT' DR'ŽIHA PISAH SE O LEDNINE JuŽE
 DA Z'V'NIM(I)R KRAL' HR'VAT'SKI V'
 DNI SVOE V' SVETUJu LUCIJu I SVEDO -
 MI ŽUPAN' DESIMIRA KR'BAVE MARTIN' V L(I) -
 CE PRB'NEBŽA S' POSL' VIN(0)DOLE JaK(O)V' V O-
 TOCE DA IŽE TO POREČE KL'NI I BO(G) I *BI* AP(OSTO)LA I *G* E -
 VANJELISTI I S(VE)TAJa LUCIJa AM(E)N' DA IŽE SDE ŽIVE -
 T' MOLI ZA NE BOGA AZ OPAT' DBROVIT' Z' -
 DAH' CREK'V' SIJu I SVOEJu BRATIJu S DEV -
 ETIJu V' DNI K'NEZA KOS'M'TA OBLAD -
 AJuĆAGO V'SU K'RAINU I BJeŠE V' T' DNI M -
 IKULA V' OTOČ'CI S' SVETUJu LUCIJu V' EDINO

Prijevod:

 Ja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja
 opat Držiha pisah ovo o ledini koju
 dade Zvonimir, kralj hrvatski, u
 svoj dane, svetoj Luciji. I svjedo-
 če mi  Desimir, župan u Krbavi, Mratin u Li-
 ci, Pribineg zastupnik u Vinodolu i Jakov na o-
 toku. Tko to poreče, neka je proklet od Boga i 12 apostola i 4 e-
 vanđelista i svete Lucije. Amen. Da tko ovdje živi,
 moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit sa-
 gradih ovu crkvu sa svojih deve-
 tero braće u dane knez Kosmata koji je vla-
 dao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane samostan sv. Mi-
 kule u Otočcu sa crkvom sv. Lucije u jedinstvu.
zuki1 @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Pismo i jezik u Hrvata

Glagoljsko pismo prisutno je u kulturnoj i religioznoj povijesti slavenskih naroda, ali je u Hrvata zbog specifičnog geopolitičkog položaja Hrvatske i Dalmacije odigralo posebnu ulogu. Najstariji sloj glagoljske pismenosti hrvatskog naroda čini duhovna književnost Bizanta prevedena na slavenski jezik, ali Hrvati već vrlo rano prihvaćaju i sličnu produkciju latinske duhovnosti i kulture, zbog čega ćirilometodska baština s vremenom doživljava značajne promjene. Iz hrvatske su glagoljaške književnosti očuvana brojna literarna djela namijenjena duhovnom krugu elite glagoljaške orijentacije. Narod je u vrijeme tadašnje opće rasprostranjene nepismenosti svoju religioznost ostvarivao u okružju bratovština uz svećenike glagoljaše, koji se po svome društvenome položaju nisu znatno razlikovali od naroda.Najpoznatiji spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom predstavlja Bašćanska ploča nastala oko 1100 godine. Taj je spomenik zapis u kamenu darovnice kralja Zvonimira samostanu Sv.Lucije  u Baškoj na  otoku Krku.             

Hrvati su već vrlo rano prihvatili i latinicu kao svoje pismo, pa su i najznačajniji hrvatski ranosrednjovjekovni spomenici,kodeksi,te povelje i kartulari samostana,pisani latinskim jezikom i pismom. Naš najstariji sačuvani kodeks predstavlja Splitski evanđelistar, vjerojatno s kraja VIII. ili početka IX. stoljeća, pisan na pergameni vrlo dobre kvalitete.



Splitski evanđelistar

Da je u nas bilo i posebno vrijednih kodeksa, na kojima se pisalo zlatnom ili srebrnom bojom, svjedoči podatak iz sačuvane isprave kralja Zvonimira kojom papi poklanja samostan u Vrani sa svim crkvenim priborom i jedan evandelistar »pisan srebrom«.
Žarišta hrvatske kulture i pismenosti na latinskom jeziku bili su benediktinski samostani. Važnošću i brojem prevladavali su samostani uz obalu, od kojih su uz samostan Sv. Krševana u Zadru, u kulturnoj povijesti važni i zadarski samostan Sv. Marije, Sv. Mihovila u Kloštru iznad Limske Drage, Sv. Marije u Solinu, te Sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu.
Pored latinice i glagoljice,kasnije u uoprabu ulazi i ćirilica,pa se u hrvatskome prostoru tijekom srednjeg vijeka koristila čak tri pisma.Samostanski su arhivi čuvari najstarijih dokumenata hrvatske prošlosti,od kojih posebno treba istaknuti Kartular samostana Sv.Marije,Sv.Krševana u Zadru i Supetarski Kartular,koji donosi važne obavijesti o nekim hrvatskim vladarima.Poseban dio latinske pismenosti u Hrvata čine natpisi hrvatskih vladara i dostojanstvenika u kamenu,koji istevremeno predstavljaju i prava umjetnička djela predromaničke skulpture i važan materijalni povijesni izvor za to razdoblje.Krstionica kneza Višeslava predstavlja jedini sačuvani spomen imena tog kneza.Dok su natpisi hrvatskih knezova dokaz njihove aktivnosti u građenju,obnavljanju i ukrašavanju crkava.Jedan od najljepših tekstova uklesanih u kamenu nedvojbeno je natpis sa sarkofaga kraljice Jelene.


Natpis sa sarkofaga kraljice Jelene 10.st.

u ovom grobu počiva slavna jelena, žena kralja krešimira, majka kralja stjepana držislava. donijela je mir kraljevstvu...."





Krstionica kneza Višeslava,također sa znamenitim hrvatskim pleterom

Latniski tekst sa krstionice:

HEC FONS NEMPE SUMIT INFIRMOS, UT REDDAT ILLUMINATOS. HIC EXPIANT SCELERA SUA, QUOD DE PRIMO SUMPSERUNT PARENTE, UT EFFICIANTUR CHRISTICOLE SALUBRITER CONFITENDO TRINUM PERHENNE. hOC IOHANNES PRESBITER SUB TEMPORE VUISSISCLAVO DUCI OPUS BENE COMPOSUIT DEVOTE, IN HONORE VIDELICET SANCTI IOHANNIS BAPTISTE, UT INTERCEDAT PRO EO CLIENTULOQUE SUO.

Prijevod:

Ovaj izvor naime prima slabe, da ih uccini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zloccina ssto su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu krsschani spasonosno ispovijedajuchi vjeccno Trojstvo. Ovo djelo pobozzno uccini svechenik Ivan u vrijeme kneza Visseslava, i to u ccast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova sstichenika.

Glagoljica

Uglata(hrvatski oblik glagoljice)



Obla




Neki Hrvatski spomenici u kamenu pisani glagoljicom






            Ovdje se spominje Hrvatsko ime(...VATSK),drugi dio spominje Zvonimira(ZV'NIM...)




Kninski fragment 11/12.stoljeće


Nadgrobna ploča,1518


Glagoljski natpis iz Bužima


Glagoljski natpis s vrlo kultiviranim slovima, iz Bužima pored Bihaća u zapadnoj Bosni (tj. iz Turske Hrvatske), spominje knezaJurja Mikuličića, koji je izgradio utvrdu Bužim protiv Turaka; natpis među inim spominje da "U nu vrime va vsei hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše..."






Plominski natpis je urezan u kameni reljef na crkvi sv. Jurja starog u Plominu. Ovaj se natpis datira u 11. stoljeće.




U pločniku crkve sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, u crkvi kojoj je pripadala i Bašćanska ploča, nađena su četiri ulomka ploče. Ulomak koji je na ovoj stranici se danas čuva u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu. Drugi je netragom nestao još prije 1879. godine iz crkve sv. Lucije u Jurandvoru. Godine 1957. je Branko Fučić našao još dva ulomka




Krčki natpis 11.st.



Grdoselski ulomak,17.stoljeće






Humski grafiti,Istra 12.st





Senjski natpis, 1330.g.



Dubrovnik,glagoljski fragment, 1060. konavala (ponta oštra prevlaka) ,
najjuži glagoljski natpis



Glagoljski natpis na senjskoj katedrali sv. Marije iz 1543



Vatikanska apostolska knjižnica, najstariji poznati hrvatski glagoljski misal



Misal kneza Novaka 1368



Reimski evanđelistar 1395




Glagoljski zapis Jurja iz Slavonije,1400.



Berlinski misal,1402.

Evo i dio teksta:

Vime hubrstovo, amen. Ljet Gospodnjih 1402. ja umaleni Bartol, komu je zemlja mati, grob hiža, bogatastvo grisi, pisah sije knjigi dobru mužu, popu Vlku, sinovcu gospodina Vitja, opata koprivskoga, v vrime gospodina i oca v duhovnom gospodina Bonifacija pape Šestoga i v vrime Žigmunta, kralja ugrskoga, i v vrime gospode krbavske Budislavić i Pavlović. I si više rečeni Vlk pop, po svitu i nauci svoga strica, plati te knjigi 16 zlatih, vredno i pravo, kako muž dobr, i više cine počteni dar. Zato prosimo vas, služitelji Hrstovi, molite Boga za onih ki su učinili ko preporučenje v te knjige kim blagom, a, mene za niko omršenje ne klnite prez koga ni, zane ne pisa Duh Sveti na ruka grješniča. Više rečeni Vlk imiše tada ot popovstvi 4 ljeta."




Ročki misal ,1497.

Dio teksta:

1497. miseca oktebra dan 6. kada ja pop Grgur iz Senja prenesoh sije knjigi crikvi svetoga Bartolomjeja v gradi Roči budući farman tu gospodin Ilija z Bribira i gospodin Simun Greblić, a starješina Ivan jJelenić crikveni. Bog nam pomagaj i vsim pravo vernim. Amen. 



Beramski ili Ljubljanski misal
 Na jednom od dodanih listova, plovan v Berme Martin Milohanić zapisao je 6. srpnja 1596. da va to vreme i to leto vazeše Senjani Klis i ubiše vragi naše i opet vazeše Klis."




Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1404.,

jedna od najljepše iluminiranih hrvatskih knjiga uopće



Misal koji se čuva u New york-u 1400-1410,.
Zadarsko ili Ličko područje



Misal vrbnički 1. (pisan u Senju), 1456.



Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483.,
prva hrvatska tiskana knjiga (inkunabula)



Kolunićev zbornik,1486.

Dio teksta:
Va ime Isuhrstovo, amen. Ljet Gospodnjih 1486. miseca ijuljeja dan sedmi bi dosvršenije knjig Svetago Brnardina. Ja, gospodin Levnardo, plemenem Doljanin položih učiniti svitlo delo, ko bi bilo na službu Božju i svete crikve, za grihi moje, i pisah sije knjige mojim blagom čistim... I tada biše pšenica v Otočci po pet a proso po pet beči, zač biše dobra letina. I ošće vas molim, gospodo redovnici i žakni da se spomenete na pritču ovu da je knjigam teško priti, igdo knjige počtuje, daje knjigami počtovan... I se knjige i siju rubriku pisah ja Broz, žakan budući v redu evanjelskom, z Bužan od Kacitić z Dubovika, plemenem Kolunić... i pisah v istinu te knjige počtovanu mužu gospodinu Levnardu, vikaru gatanskomu, v njega hiži side, a za moju plaću... "





Prvi Novljanski brevijar,1496.



Petrinićev zbornik ,1503.

Dio teksta:
Az jesam gredući po vrti prekrasni zbirajući najlipli cvijet... i hoću da tomu momu malu sabraniju bude ime Cvijet vsake mudrosti. I ako niko zgrišenje v tom jest, i mnju da, ni prež njega, prosu onih ki budu tu čtali da narede i naprave moje zgrišenje njih mudrostiju...

Ja mnogo grišni pop Tomas Petrinić, z Banja dvora z Bužan, plemenem Stupić, poćtovanomu redovniku, gospodinu Matiji Gašćaninu, ki tada biše držitel crikve svete Marije v gradu Jelovici i arhiprvad brinjski. I bih plaćen za pismo knjig sih dukate tri, ča im bi cena, i vrh toga mi počteno učini, a ja njemu ispisah... a dopisah je side v Banji dvori na ljet Gospodnjih 1503, miseca dektebra na dan"



Tkonski zbornik,16.stoljeće

Dio teksta:
Spasi, Marije, tvojih vernih, izbavi nas ot tug neizmernih, kimi Isus, sin Tvoj, priti, ne daj mu nas pogubiti. Nebo i zemla na nas tuži, meč, glad, smrt nas vsud ukruži, a uteć famo nimamo, nere k Tebi, Marije, samo.




Preslik rukopisnog prijevoda biblije Bartola Kašića, Dubrovnik, 1630.Pisano latinicom.




Vrbnički(Krčki) statut 1388.




1495, 5. lipnja, Brinje
Knez Ivan Frankapan daruje samostanu sv. Spasa kod Senja selo Mali Prokičci




1089, 8. rujna, kod Šibenika
Hrvatski kralj Stjepan II. potvrđuje darovnicu kralja Zvonimira samostanu sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lužanima




1350, 17. listopada (prijepis isprave od 19. travnja 1273)
Zaključci Sabora Kraljevine Slavonije održanog u Zagrebu 1273. koje je potvrdio ban Matija. Najstariji sačuvani saborski zapisnik u prijepisu Čazmanskoga kaptola.





Glagoljska početnica za djecu iz 1527.




Glagoljska stranica iz rukopisa krstjanina Radoslava 1443-1461



Odobrenje uporabe glagoljice senjskom biskupu Filipu 1248.g.



Kožljačko - mošćenički razvod (Istra), 1395



zuki1 @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Hrvatsko je priobalje prepuno crkava i njihovih ostataka iz ranosrednjovjekovnog razdoblja.Građene su u predromaničkom stilu i plijene svojom jednostavnom izradom.Najveći broj crkava je vrlo malih dimenzija,ali crkva Sv.Spasa iz IX.stoljeća,što ju je dao sagraditi župan Gastika,dokaz je da su na hrvatskom području građene i veće crkve.No,veće su građevine bile podložnije propadanju,a kasnije je narod sa ruševina raznosio kamen kao građevni materijal,pa je najveći broj velikih crkava potpuno uništen.Crkva Sv.Križa u Ninu predstavlja jedan od najljepših i najpoznatijih primjera hrvatskog predromaničkoga graditeljstva,a zbog svojega originalnog oblika uvrštena je među
najreprezentativnije građevine hrvatskog srednjovjekovlja.

    

Crkva Sv.Spasa



Sv.križ,Nin





Starohrvatska crkva Sv.Mihajla



Starohrvatska crkva Sv.Marka



Starohrvatska crkva Sv.Trojice



Crkva Sv.Donata



Starohrvatska crkva Sv.Kuzme i Damjana

Koliko je u starohrvatskom graditeljstvu bio omiljen centralni oblik građevine s kupolom,svjedoći veliki broj crkava istog ili sličnog oblika,što isključuje mogućnost spontanoga nastanka do kojega je graditelj samostalno mogao doći,već
upućuje na to da je takav oblik izravno preuziman ili prenošen iz Dalmacije ili Bizanta.U Bizantskoj Dalmaciji su istovremeno građene crkve većih dimenzija koje se izravno nastavljuju na rimsku građevnu tradiciju,preuzimajući također i elemente bizantskoga graditeljstva,ali i utjecaje iz Italije.Crkva Sv.Donata predstavlja najpoznatiju crkvu predromaničkog razdoblja u Dalmaciji.Sagrađena je u Zadru,gradu neprekinute umjetničke i graditeljske tradicije iz
antičkih vremena.Crkve na hrvatskome prostoru ukrašavane su predromaničkim ukrasima,od kojih je za starohrvatsko doba posebno karakterističan troprutasti pleter,ornamentalni ukras antičke tradicije obogaćen italskim utjecajem.Hrvati su ga prihvatili i dalje razvili u skladu sa svojim shvaćanjima,pa se s pravom uvriježilo mišljenje o tradicionalnom starohrvatskom pleterskom ornamentu.



pentagram s hrvatskim pleterom,11.st



Krstionica s hrvatskim pleterom



Kamena ploča s hrvatskim pleterima i ornamentikom



Crkva Sv.nediljice u Zadru,11.st.




Ploča,također sa hrvatskim pleterom 1


Ploča,također sa hrvatskim pleterom 2



Troprutastim su pleterom uz druge predromaničke ukrasne elemente poput kuka i rozeta,ukrašavane oltarne pregrade u crkvama,portali ili prozori.Sredinom XI.stoljeća u Hrvatsku i Dalmaciju počinje prodirati novi umjetnički stil,romanika.Pojave romanike u hrvatskim
zemljama gotovo istodobno s pojavom toga stila na Zapadu još je jedan  dokaz da Hrvatska u pogledu umjetnosti produkcije nimalo ne zaostaje za Europom u razdoblju ranoga srednjega vijeka.Romaničke su građevine većih dimenzija,čvrstih zidova i masivnih stupova.U drugoj polovici XI.stoljeća takve su se građevine počele graditi i u Hrvatskoj i Dalmaciji.U isto se vrijeme i u sklupturi počinje prikazivati ljudski lik.Osobito je značajan prikaz hrvatskog vladara,vjerojatno Petra Krešimira IV,.iz krstionice splitske stolne crkve,koji pored umjetničkog,ima i svoje veliko
nacionalno značenje.



Prikaz Hrvatskog vladara 11.st.




zuki1 @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Tijekom vladavine mađarskih vladara iz dinastije Arpadovića (1102. – 1301.), mnogo stvari se dogodilo na štetu Hrvatske, jer su mađarski vladari najviše vodili računa o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske i nisu bili tako važni. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovića, Koloman (1102. - 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikašima, naseljavanje njemačkog i mađarskog vlastelinstva vodi ka jednom novom feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vojsku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede, koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva,a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na
hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama, toliko osilile i na taj način uvažavale i jak politički utjecaj(krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nepolići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići)



Pacta Conventa

Junačka smrt kralja Petra god. 1097., nije negativno utjecala na snagu hrvatske vojske. Nakon što su uništili mađarske garnizone i likvidirali njihovu kratkotrajnu vlast u Slavoniji, Hrvati su sigurno držali granicu na Dravi.Zbog takvog razvoja dogadaja, god. 1102. dolazi do sklapanja sporazuma izmedu Hrvata i Kolomana poznatijim još kao "Pacta Conventa". Dosta je razloga koji su doveli do tog nesretnog sporazuma, a kojeg je tadašnja hrvatska narodna stranka smatrala velikim političkim uspjehom. O razlozima necemo ovdje raspravljati, nego cemo samo naglasiti da je Koloman nakon gorke spoznaje o snazi hrvatske vojske, bio prisiljen ponuditi Hrvatima "ugovor, kako
budu sami htjeli". Medutim vrijeme je kasnije pokazalo da je Koloman napravio sjajan posao u nagodbi s najpoznatijim hrvatskim velikašima iz rodova; Kačića, Kukara, Šubića, Svačića, Plečića, Mogorovića, Gušića, Cudomirića, Karinjanina i Lapčana, Lačničića, Jamometića i Tugomirića. Naime, Koloman i njegovi nasljednici nisu poštovali ugovorom dogovoreno.






Hrvatska oko 1102.

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na moru prigodom krunidbe, Koloman je obečao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na;

imenovanje bana, izdavanje privilegija i darovnica, potvrda na saboru izglasanih zakona, skupljanje poreza i carina, uživanje "kraljevske zemlje" ("terra regalis") izumrle hrvatske narodne dinastije, vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i određivanje vanjske politike.
Na veliku žalost i nesreću, tako je svršilo staro hrvatsko narodno kraljevstvo, a što je najgore Hrvatska je Pactom Conventom izgubila nezavisnost i međunarodni identitet, zbog čega će kasnije biti teških posljedica po hrvatski narod.

Mletačko – mađarski ratovi

Čim je okrunjen kraljem, Koloman je nastojao ovladati dalmatinskim gradovima, što je naravno uzrokovalo sukobe za Venecijom, koja je opet nastojala zadržati svoju dominaciju nad Jadranom., a povremeno i s Bizantom, koji je smatrao područje Jadrana svojim utjecajnim prostorom. Ipak, Koloman je, stupivši u savez s Bizantom, koji je ratovao protiv Normana, 1107. godine podčinio Dalmaciju poslije kratkog otpora kojeg mu je pružio grad Zadar 1105. godine. Iako je dalmatinskim gradovima ostavljena autonomija, oni su se ubrzo ponovno digli protiv kralja, koji je u Splitu i Zadru
ostavio svoje vojne postrojbe, a na čelo biskupija postavio Ugare. 1115. godine Venecija započinje Mletačko-ugarski rat (1115. – 1126.) protiv Mađara i nakon početnih uspjeha i poslije poraza bana Kledina kod Zadra (1116.), uspijeva zauzeti cijelu dalmatinsku obalu i hrvatske gradove Biograd i Šibenik . U sukobu protiv kralja Stjepana II. (vladao 1116. – 1131.), Venecija 1117. godine doživljava poraz pod Zadrom i prisiljena je na petogodišnje primirje pri čemu joj ostaje samo Zadar. Ipak, 1125. godine, Mlečani uspijevaju ovladati cijelom Dalmacijom nakon što im je pošlo za rukom
osvojiti Trogir i Split,a razoriti Biograd. U ponovnom ratu 1133. godine, tijekom vladavine kralja Bele II. (1131. – 1141.), Venecija gubi prevlast nad Dalmacijom a zadržava se samo u Zadru (po nekim spisima i Zadar je od 1134. – 1141. godine bio pod kraljevom vlasti) i na otocima do 1172. godine. Šibenik je dobio autonomiju 1167. godine.

Sukobi sa Bizantom i pad Zadra pod mletačku vlast

Koristeći dinastičke borbe u Mađarskoj, Bizant započinje rat protiv Mađarske polovinom 12. stoljeća. Bizantski car Manojlo I. upada 1164. godine u Srijem i Bačku i prisiljava kralja Stjepana III. (1162.- 1164.) da se zvanično odrekne Hrvatske i Dalmacije u korist svojeg brata hercega Bele koji je bio carev štićenik. Jedan je dio carskih snaga pod zapovjedništvom Ivana Duka 1165. pokorio Bosnu, kao i cijelu Hrvatsku i Dalmaciju do rijeke Bojane zbog nemoćnosti bana Ampudija. Ban Ampudije je 1166. godine ušao s novim snagama u Hrvatsku i uz pomoć pučanstva koji se digao
na ustanak zarobio bizantskog namjesnika Nikifora Halufa i oslobodio Hrvatsku i neke dalmatinske gradove. Bizantski zapovjednik Andronik Kontostefan je u bitci kod Zemuna porazio mađarske snage pod županom Dionizijem 8. srpnja 1167. godine i prinudio kralja Stjepana IV. (1163. – 1172.) da Hrvatsku i Dalmaciju, od Neretve do Krke, kao i Bosnu, Srijem, istočnu Slavoniju i dio Bačke trajno preda Bizantu, koji je postavio svojeg namjesnika u Splitu. Venecija je zadržala Zadar i Trogir s otocima.Bela III. (1172. – 1196.), poslije careve smrti 1180. godine zauzima Srijem, Bosnu, Hrvatsku i Slavoniju. Zadar iste godine odbacuje mletačku vlast i upušta kraljevsku vojsku, koja 1187./1188. godine odbija napada Mlečana na Zadar. Bizant se 1186. godine odriče vlast nad Dalmacijom, a Venecija je, do Četvrtog križarskog rata 1202. godine, samo
zadržala sjeverne otoke. 1202. godine Mlečani su uz pomoć križara zauzeli Zadar i Zadrani se 1205. godine obvezuju na biranje Mlečanina za kneza i nadbiskupa i da sudjeluju u borbama na strani Mlečana duž Jadrana . Zadar, uz kratke prekide, ostaje pod mletačkom vlasti sve do 1358. godine.

Vladavina kralja Andrije II. (1205. – 1235.)

Tijekom vladavine kralja Andrije II. bio je ubrzan proces društvenog raslojavanja. Moć feudalaca, klera i križara se uvećala. Srednje i niže vlastelinstvo, opterećeno učestalim ratovima i samovoljom velikaša, 1222. godine prinudilo je kralja da Zlatnom bulom ograniči svoju vlast, prava i donacije velikašima, a plemstvu, koje se započelo organizirati kao stalež, dopusti da na godišnjim zborovima pomoću protesta i otpora mogu utjecati na kraljeve odluke. Za protuuslugu, plemstvo je moralo ratovati o svom trošku unutar zemlje u slučaju neprijateljskog napada, a izvan zemlje o kraljevom
trošku. Na ovaj način je oslabljena vlast župana,a i postupno raspadanje županija.

Mongolski upad u Mađarsku i preuređenje kraljevine

Tijekom vladavina kralja Bele IV. (1235. – 1270.) Mongoli su pod zapovjedništvom Batukana provalili u Mađarsku i porazili mađarske snage 1241. godine u bitci na rijeci Šaju. Kralj Bela IV. se prvo povukao u Zagreb, a zatim 1242. godine u Dalmaciju tražeći zaštitu u Splitu, Klisu i Trogiru. Slavonija je bila prepuštena pustošenju Mongola, koji su razorili gradove, pa čak i Zagreb s katedralom. Vijest o smrti Oglajkana, natjerala je Mongole da napuste Dalmaciju i
preko Bosne, Srbije i Bugarske se vrate u južnu Rusiju. Prilikom napuštanja opustošili su Dubrovnik i Kotor.Prodor Mongola u Mađarsku i Slavoniju primorali su kralja poslije odlaska Mongola na preuređenje vojnog ustrojstva. Obnovljeni su i utvrđeni mnogi županijski gradovi, a oko mnogih gradića su postavljeni bedemi. Gradići su naseljeni uglavnom Nijemcima kojima se bile date i neke povlastice (Varaždin, Samobor, Petrinja, Križevci, Bihać). Osim toga počeli su se osnivati i slobodni gradovi izvan utjecaja župana. Jedinstvena kraljevina Hrvatska je 1260. godine

podijeljena na dva dijela:

    * Hrvatsku i Dalmaciju s hrvatsko-dalmatinskim banom na čelu uz stalni sabor i
    * Slavoniju sa slavonskim banom sa zasebnim saborom.


Na čelu hrvatske vojske je bio herceg, kraljev zamjenik, a kada njega nije bilo, vojskom su zapovijedali banovi (1260. – 1476.) dva bana, a otada jedan zajednički hrvatsko-dalmatinski-slavonski ban).Prvi staleški sabor čitave Slavonije održan je 1273. godine u Zagrebu, gdje je plemstvo u suradnji s banom počelo obnašati zakonodavnu ulogu u državi, dok su županije obnašale sudsku i upravnu vlast.

Propast dinastije Arpadovića

Nastale velikaške borbe su pogodovale jačanju i bogaćenju velikaša, što je opet vodilo ka osiromašenju pučanstva, i nestajanje slobodnih ljudi, koji su krajem 13. stoljeća sve više postajali ovisnim kmetovima. Veliki feudalci su kraljevim donacijama,ali i u međusobnim borbama bili tako ojačali da su preko pola stoljeća gotovo neovisno vladali u Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je bribirski knez Pavao I. bribirski iz plemena Šubića, kao primorski ban (oko 1273. godine), iskoristio
borbu za prijestol između Arpadovića i Anžuvinaca i 1292./1293. stekao kao državinu (dominium) čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, kao i nasljednu vlast bana, a privremeno je podčinio i Hum i Bosnu.

Hrvatska tijekom dinastija Anžuvinaca

Karlo I. (1301. – 1342.)

Ban Pavao je iz Napulja doveo Karla I. Anžuvinca koji je nakon desetljetne borbe s Arpadovićima uspio postati kraljem u Mađarskoj. Karlo I. je svrsi shodno potpomagao otpor protiv Mletaka na otocima Krku, Pagu i Hvaru (1310.), a,osobito ustanak u Zadru, kojeg su Mlečani 1311./1313. opsjedali, ali kako nije imao jaku mornaricu, Karlo I. ih nije mogao potisnuti iz Dalmacije. Nakon očeve smrti 1313. godine, ban Mladen je predao Zadar Veneciji, a razjedinjeno hrvatsko plemstvo, na čelu sa Kurjakovićima i Nelipićima, koje se otimalo vlasti bribirskih knezova, nije bilo u mogućnosti se oduprijeti Mlečanima.Kada je u ratu protiv srpskog kralja Uroša II. Milutina (1319. – 1320.), Karlo I. uspio prodorom sa sjevera zauzeti Mačvu, ban Mladen je nezainteresirano djelovao kao podrška sa zapada kroz Bosnu. Ta neaktivnost bana Mladena je razljutila Karla I., da je poslao udružene snage slavonskog bana Ivana Babonića i kneza Frankopana protiv bana Mladena koje su ga porazile u bitci u Poljicima 1322. godine. Ban Mladen je svrgnut s vlasti i odveden u Mađarsku, što je Venecija iskoristila i proširila vlast nad dalmatinskim gradovima. Tek kada su šibenska i trogirska mornarice, potpomognute venecijanskim galijama, upale u Skradin i Omiš, hrvatsko vlastelinstvo, u obrani svoje neovisnosti, se okupilo oko kneza Nelipića, koji je javno pokazivao otpor Karlu I. i oduzelo kraljevske gradove Knin i Unac, a potom porazilo slavonskog bana Mikca 1326. godine.U međuvremenu je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322. – 1353.) uspio vratiti neovisnost Bosni i zauzeti područje između Neretve i Cetine.

Ludovik I. (1342. – 1382.)

Ludovik I. je nastavio politiku podčinjavanja velikih hrvatskih feudalaca koji se gubili svoju moć u međusobnim sukobima. On se također angažirao i u borbi na Jadranskom moru protiv Venecije, koja je predstavljala smetnju kraljevim željama za vlast u Napulju Za banove je postavljao gotovo uvijek plemiće stranog podrijetla. Uspio se obračunati s Nelipićima i Kurjakovićima, kao i s bribirskih knezovima iz bratstva Šubića i zauzeo je gradove Knin, Klis, Omiš, Skradin, Unac i Ostrovicu. Svoju premoć ojačao je i podčinjenim vazalima, prinudivši ih da mu se priključuju u
ratnim pohodima, ali i najamničkim postrojbama koje je usporedno stvarao i na čije je održavanje uveo i novi porez 1351. godine – devetinu. Unatoč njegovim nastojanjima da osvoji dalmatinske gradove, u tome nije uspio, prvenstveno zbog neposjedovanja mornarice.Dalmatinski gradovi, pod mletačkom vlasti, su se brzo razvijali, osobito zbog svojih trgovačkih brodova. Venecija koja je
svoje trgovačke interese imala izvan Jadranskog mora pomagala je,a ne sputavala razvitak dalmatinskih pomorskih gradova, pri čemu se osobito istjecao Dubrovnik, ali i Trogir i Korčula u brodogradnji.

Ludovik I. je protiv Venecije vodio tri rata:

    * Prvi rat je vođen zbog Zadra (1345. – 1346.) koji je zatražio kraljevu zaštitu, kada je Venecija poslala svoje snage protiv buntovnog grada. Iako je bio odbijen prvi napad Mlečana, nakon neuspjelog pokušaja slavonsko-hrvatskog bana Banfija i bosanskog Stjepana II. Kotromanića deblokiranja grada u studenom 1345. godine, u lipnju slijedeće godine kralj Ludovik I. je sa 30 tisuća vojnika bezuspješno pokušavao pomoći i morao se povući, nakon čega se i Zadar zbog
nestašice hrane, nakon šestomjesečne opsade morao predati Veneciji.

    * Drugi rat (1356.- 1358.) godine, Ludovik I. je započeo rat protiv Venecije u suradnji s Genovom s ciljem preotimanja Dalmacije. Tada je glavna bojišnica bila na furlanskom području, gdje su kraljeve snage potukle mletačke kod Tervisia i zauzele više utvrđenih gradova. U Dalmaciji, snage pod zapovjedništvom bana Ivana Ćuza, a u čijem sastavu su se nalazile i snage knezova Frankopana, Nelipića, Ugrinića i Hrvatinića, su 1357. godine uspjele razoružati
mletačke snage u Splitu, Trogiru i Šibeniku, iste godine su uspjele i osvojiti Zadar, osim tvrđave, a potom i Brač, Hvar a ubrzo i Nin. Zadarskim mirom od 18. veljače 1358. godine Venecija se odrekla prava na čitavu Dalmaciju s otocima i predala je kralju, pod čijom će vlasti ostati sve do 1409. godine. Zauzvrat je kralj vratio Veneciji osvojena područja u Furlaniji i Istri, a Dubrovnik je iste godine došao pod kraljevu vlast. Zbog nedostatka brodova, Venecija je ipak zadržala prevlast na moru.

    * Poslije poraza u trećem ratu (1378. – 1381.), Venecija je, Torinskim mirom 1381. godine, priznala stvoreno stanje Zadarskim mirom i obvezala se na plaćanje godišnjih naknada od 7 tisuća dukata. U tom ratu se Ludovik I. udružio s Genovom, Padovom, Veronom i Goricom protiv Venecije.
Osim s Mlečanima, kralj Ludovik I. je ratovao i protiv Srbije (1358. – 1359. ). Nakon drugog rata i oslobođenja Dalmacije, srpske snage su pokušale prodor u Mačvansku banovinu, gdje su bile odbijene, a nakon čega su kraljevske snage prodrle sve do planine Rudnik, dok je humski knez Vojnović primorao Dubrovnik na otkup mira.Ludovik I. je primorao 1357. godine bosanskog kralja Tvrtka da mu ustupi jedan dio Huma i desnu obalu Neretve, što je dovelo do mađarsko-bosanskog rata 1363. godine, u kome su snage kralja Tvrtka porazile mađarske snage.

 

                           

Zrinski i Frankopan
                                                   

U naporima za ojačanje kraljevske vlasti Ludovik I. je pokorio cjelokupno visoko hrvatsko plemstvo, osim Frankopana i Blagajskih knezova, koji su bili njegovi vazali. Tijekom cijele njegove vladavine, bansku čast nije ponudio ni jednom hrvatskom velikašu, već isključivo nižim plemićima iz Slavonije mađarskog podrijetla. Krajem 13. stoljeća, Sabor je postao stalnim forumom feudalne političke organizacije, s pravom sudjelovanja svakog plemića, a ponekad i predstavnika slobodnih gradova.

Marija (1382. – 1385.) i Karlo II. Drački (1385. – 1386.)

Nakon Ludvikove smrti, Hrvatska je bila ponovno obuhvaćena feudalnom anarhijom, jer se vlastela pokušavala otrgnuti centralne vlast. Ludovika je naslijedila malodobna kći Marija, koja je vladala pod nadzorom majke, Jelisavete Kotromanić. Nezadovoljni ženskom vladavinom, velikaši iz Mađarske i Hrvatske su 1385. doveli iz Napulja Ludvikovog rođaka, ranijeg hrvatskog hercega, Karla II. Dračkog na vlast, koji je odmah po krunisanju bio ubijen od strane pobornika potisnutih kraljica. Ubojstvo je dovelo do ustanka većine hrvatskog i slavonskog plemstva, svrsi shodno
potpomognut od strane bosanskog kralja Tvrtka i srpskog kneza Lazara. Zasjedom kod Gorjana 1386. godine ustanici su predvođeni mačvanskim banom Ivanišem Horvatom zarobili kraljice. Tada su mađarski velikaši na prijestolje doveli Marijina muža Sigismunda Lukseburškog (1387. – 1437.) čime je i označen svršetak vladavine dinastije Anžuvinaca.

Hrvatska tijekom vladavine Sigismunda Luksembuškog

Čim je došao na vlast, Sigismund Luksemburški je potpomognut mletačkim snagama oslobodio ženu iz zatočeništva iz Novigrada i onda nastavio voditi borbu protiv nezadovoljnih velikaša, koji su za kralja Hrvatske i Dalmacije izabrali Karlovog sina, Ladislava Napuljskog (1386. – 1409.). U međuvremenu je bosanski kralj Tvrtko proširio svoju vlast na Hrvatsku. Zauzeo je područja južno od Velebita i Dalmaciju (osim Zadra) i 1390. godine se proglasio kraljem Dalmacije i Hrvatske. Nakon smrti Tvrtka, bosanki kralj Dobaš je vratio ove krajeve kralju Sigismundu i omogućio mu da pokori
braću Horvat, koji su bili čelnici u skidanju kraljice Marije s prijestola. Uhićenje Horvata je nanijelo veliku štetu strani Ladislava Napuljskog.

Nakon pobjede u bitci na Kosovu 1389. godine, Turci su se približili granicama Sigismudova kraljevstva i 1391. godine provalili u Srijem. Kralj je sa svojim postrojbama, u kojim su sudjelovali i ban Gorjanski, velikaši Morović i Lacković, kao i dalmatinske galije, doživio poraz kod Nikopolja (1396.). Poslije sabora u Križevcima (1397. godine - Krvavi sabor) na kojem je ubijen ban Lacković, izbio je ustanak protiv Sigismunda u Hrvatskoj i Bosni. Na čelo ustanka se stavio bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji je odbacio Sigismundove postrojbe i 1398. godine privremeno osvojio
Dubičku županiju.1403. godine Ladislav Napuljski dolazi u Zadar i kruniše se mađarsko-hrvatskim kraljem, ali zbog neuspjeha u Mađarskoj, on se povlači ponovno u Napulj a vojvodu Hrvoja imenuje splitskim hercegom.U Mađarsko-bosanskim ratovima (1404. – 1407.), Sigismund je uspio prodrijeti u neke bosanske gradove, savladavši bosanski otpor kod Dobora, poslije čega ga Hrvoje i ostali hrvatski velikaši priznaju za kralja.Ladislav Napuljski, vidjevši da se ne može održati na prijestolu, 1409. godine za 100 tisuća dukata prodaje Veneciji svoja prava na Dalmaciju ustupajući joj i gradove Zadar, Novigrad, Vranu i Pag. Venecija ubrzo pokorava i sve sjeverne otoke osim Krka. Sigismund 1410. godine postaje Rex Romanorum (njemačko - rimski kralj) a već se slijedeće godine pokušava snažnim ratom obračunati s Venecijom (1411.- 1413.), koja od 1409. godine opsjeda Šibenik, a 1411. godine od Sandalja Hranića kupila Ostrovicu i Skradin i napadala Lombardiju i Furlaniju. Rat se svršava petogodišnjim primirjem sklopljenim u Kasteletu, uz status quo i mletačku ratnu odštetu.

Sisigmund je proglasio 1413. godine hercega Hrvoja izdajnikom zbog pustošenja Sandijevih posjeda i povezanosti s Turcima, oduzeo mu sve gradove, lišio ga titule splitskog hercega i naredio zauzimanje njegovih posjeda. Brač, Korčula i Hvar dolaze pod dubrovačku upravu a župa Sanu pod upravu blagajskih knezova. Hrvoje bježi u Jajce i poziva Turke u pomoć. 1414. godine Turci pobjeđuju velikaške postrojbe i prodiru u duboko u Hrvatsku i Slavoniju, a 1415. godine pobjedom kod Doboja i istjeruju mađarsko-hrvatsku vojsku iz Bosne, koja je bila došla kako bi održala mađarski utjecaj.Po isteku petogodišnjeg primirja 1418. godine, Venecija je ponovno stupila u novi rat s Mađarskom, prodrli u Furlaniju i Istru i napali dalmatinske gradove. Rat je završen bez mira, ali Venecija je trajno istisnula Mađarsku s Jadrana jer je čvrsto ovladala 1420. godine Istrom, Furlanijom, Trogirom, Splitom i južnim otocima. Zbog svoje zauzetosti njemačkim carstvom, Sigismund je potpuno zanemario Hrvatsku, koja je izgubila, osim Senja, svaku bolje vezu s morem, a postala je i nadiranjem Turske sve izloženija napadima. Dubrovnik je ostao pod kraljevom vlasti. U Hrvatskoj je porasla moć knezova krčkih - Frankopana, čija se vlast 1426. godine proširila na gotovo cijelu Hrvatsku, do Cetine i na područje oko rijeke Une. Hrvatski Zagorjem i Slavonijom su ovladali celjski grofovi.

U razdoblju od 1436. – 1456. upravnu ulogu u Hrvatskoj imaju, braća Talovci, koji su spriječili daljnji uspon Frankopana, čija moć od tog vremena započinje slabiti. Krbavski knezovi Kurjakovići u Lici i blagajski u području rijeke Une uspijevaju zadržati svoje pozicije, u Slavoniji jača vlast kneza Iločkog.Nakon smrti kralja Sigismunda 1437. godine, Hrvatska se do 1527. godine, kada na vlast dolaze Hasburgovci, nalazi pod vlasti raznih kraljeva.
zuki1 @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Učestali turski napadi prinudili su Sigismunda da malo uredi ustroj kraljevine. Uveden je banderijalni sustav, ojačana obrambena moć i bojna gotovost zemlje. Uvedena je ratna daća (riz), a država je 1435. godine podijeljena na 7 oblasti (tabora) u kojem su banderijlane snage svakog tabora vojno djelovale na svojem području. Hrvatsku je podijelio na tri tabora:

    * Hrvatski tabor (Jadran i duž Mletačke Dalmacije) – u obrani ovog tabora su osim kraljevske i banske bandirije sudjelovale i snage tri kneza (krbavskog, cetinskog i krčko-senjskog-modruškog), te snage grada Dubrovnika

    * Slavonski tabor (prema Uni) – u obrani ovog tabora su sudjelovale 5 velikaških banderija (slavonski ban, zagrebački biskup, vranski prior, blagajski knez i vlastelin Tot)

    * Usorski tabor (veći dio Slavonije s južnom Mađarskom, Bosna, Mačva i Srbija) – u obrani ovog tabora sudjeluju 4 banderije iz 7 slavonskih županija i 4 banderije istočno-slavonskih velikaša, banderija mačvanskog bana i Srebrnika i bosanskih velikaša, 6 donjomađarskih županija i srpski despot sa svim raspoloživim snagama.

Kraljevske i banske banderije su imale oko 1000, a velikaške oko 500 konjanika, a županije su davale po pola do cijele banderije u koje su ulazili plemići s kmetovima. Obrana države i granica je bila zadaća kraljevskih i banskih banderija, sastavljenim od najamnika, a uveden je i opći poziv (expeditio generalis).

PRODOR TURAKA

Nakon poraza kod Beograda 1456. godine, sultan Mehmed II. (1432. – 1481.) se privremeno vratio u Istanbul, ali je ubrzo ponovno započeo svoja osvajanja. Krenuo je na Bosnu i usprkos pokušajima otpora zauzeo je Bosnu 1463. godine, čime je stvorena vrlo dobra operativna osnova za djelovanje prema Hrvatskoj. Iako je kralj Matija Korvin bezuspješno pokušao 1463./1464. godine ponovno preoteti Bosnu od Turaka, uspio je osvojiti neka područja i osnovati Jajačku i Srebrničku banovinu, kao isturene obrambene točke u obrani Mađarske i Slavonije, ali je tako Hrvatska postala potpuno otvorena za turski prodor koji je prijetio Lici i Dalmaciji. Nakon smrti sultana Mehmeda II.,
njegov sin Bajazit II. (1481. – 1512.) je nastavio sa željom daljnjeg prodora prema srednjoj Europi. U početku su samo granični sandžački begovi a ponekad i bosanski paša upadali s nekoliko tisuća akindžija u Hrvatsku. Zbog zauzetosti kralja Matije Korvina, Hrvatska je bila prepuštena slabim domaćim feudalnim snagama, pri čemu je pomoć kraljevskih najamničkih banderija bila nestalna.Slabi nasljednici Matije Korvina, Vladislav II. (1490. – 1516.) i Ludovik II. (1516. – 1526.) su potpuno zapustili obranu zemlje. Kralj je održavao samo isturenu postaju u Jajcu i davao vrlo malu pomoć u novcu hrvatskom banu i knezovima.
Obranu Slavonije su prepustili domaćim snagama, povremeno novčano i materijalno potpomognutim Austrije, pape i Mletaka.To slabu vojnu obrambenu moć Hrvatske je kraljem ljeta 1493. godine iskoristio bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša i prodro preko Une i Kupe u Štajersku, opustošio i opljačkao Celje i Ptuj, a po povratku je opustošio i Zagorje. Prilikom povratka u Bosnu, na Krbavskom polju u Lici je teško porazio hrvatsku vojsku pod zapovjedništvom
bana Emerika Derečanina u rujnu 1493. godine, poslije čega nijedan hrvatski velikaš, osim biskupa i knezova Zrinskog i Frankopana, nije više bio u stanju uspostaviti jednu potpunu banderiju. Od 1513. – 1524. godine, Turci su osvojili Dalmatinsku Hrvatsku, od Cetine do Zrmanje, osim gradova Klisa i Obrovca. Pri turskim prodorima najviše su stradali Lika, Krbava i sjeverna Dalmacija, a nakon pada Beograda i Šapca 1521. godine, Turci su osvijili i Srijem, a 1526. godine poslije bitke na Mohačkom polju i istočnu Slavoniju do Osijeka i Đakova.



Hrvatska 1526.

Turska osvajanja su dovela i do promjena u stanovništvu Hrvatske i Slavonije. Bježeći pred turskim pohodima i graničnim područjima se naseljavaju Vlasi, a postupno se javljaju i sukobi seljaka protiv vlastele. Hvarski puk pod vodstvom Matije Ivanića ustaje protiv vlastele 1510. godine, kojeg su Mleci ugušili brutalno.Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. st. koja su nazvana kao "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske"). Hrvatska je teško krvarila i patila, osobito 1493. kad je u boju na Krbavskom polju poginulo više od 10 000 hrabrih hrvatskih ratnika. Časni naslov "Antemurale Christianitatis" ("predziđe kršćanstva"), kojeg su Hrvati dobili 1519. od pape Lava X., hrvatski ratnici su u potpunosti opravdali kad su uz Božju pomoć, velikim junaštvom i ratnim umijećem uspjeli obraniti svoj životni opstanak i kršćansku Europu.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji medu njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio poturčiti i pokloniti turskom caru, ban Petar Berislavić koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Lava X., senjski kapetan Petar Kružić koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišic koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč, ban Nikola Šubić Zrinski koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100 000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom N. Š. Zrinski s 2 500 hrvatskih ratnika, pri čemu su poslali na drugi svijet preko 30 000 Turaka, a sami su zbog hrabrosti i junacke smrti "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti.



Još neki poznati i slavni ratnici bili su: hrvatski ban Toma Erdody koji je s hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu pobjedu god. 1593. kod Siska koja je ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, ban Ivan III. Drašković jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina kojeg su nazvali "defensor Croatiae", ban Nikola Zrinski i ban Petar Zrinski koji su nanijeli velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan Karlović, ban Petar Keglavić, Krsto Frankopan, general Ivan Lenković, kapetan
Grgur Orlovčić, ban Matko Talovac, knez Juraj Zrinski, zapovjednik Marko Horvat Stančić, zapovjednik Vid Hallek, ban Petar Erdody, svećenik Marko Mesić, fra. Luka Ibrišimović i mnogi drugi.
zuki1 @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Početkom 16. st. Habsburgovci za Hrvate nisu nepoznata dinastija. Habsburgovci već odavno teže i za prijestoljima Ugarske i Hrvatske, a za kratko vrijeme to im je već bilo pošlo za rukom.
Jačanjem turske opasnosti jača i zanimanje Habsburgovaca za Hrvatsku koja je posljednja prepreka Turcima pred habsburškim zemljama. Habsburgovci pomažu novčano i vojno otpor Hrvata i prije dolaska na hrvatsko prijestolje. Već 1526. Hrvati namjeravaju izabrati Habsburgovce za svoje vladare, a pogibija Ludovika II. na Mohačkom polju samo je učvrstila tu nakanu.
Kada poslije dužih pregovora 1. 1. 1527. hrvatski sabor izabire Habsburgovce za hrvatske vladare na sastanku u Cetingradu, to je bio očekivan potez. Habsburgovci se, posebnim ugovorom, obvezuju izdržavati vojsku za obranu Hrvatske i poštivati povlastice hrvatskog plemstva.
Time se Hrvati usko povezuju sa zajednicom srednjoeuropskih naroda kojima vladaju Habsburgovci kao što su Nijemci, Česi, Slovaci, Slovenci, Poljaci, Ukrajinci, Talijani itd. Time je budućnost Hrvatske definitivno određena srednjoeuropskim civilizacijskim okružjem koji će povijesni razvoj Hrvatske i Hrvata odlučno određivati do 1918.


Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Luja II. Otomansko Carstvo se dalje širilo da bi u 16. stoljeću obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Otomanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedao bečki vojni stožer. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16,800 km2 nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska je vojska doživjela svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj bitkom kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.


Zrinsko-frankopanska urota

God. 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike,
došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibije Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog god. 1664., njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.
Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vodenja urote.Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdajom iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je vec god. 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.
Kasnije su bečki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj." God. 1907. "braća hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno.                                                                                                                                                                                      





Oproštaj Katarine i Petra Zrinskog







Tekst oproštajnog pisma:

Moje drago serce!

  Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončenja sutra u deseti ore budu meni glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuvečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntuval, ali ti se čem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripavan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti.

V Novem Mestu, pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671.. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Aurorum Veronikum blagoslovi.




Ostaci ostataka

U 18. stoljeću je Osmansko Carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu austrijske sukcesije (1741-1748.) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.
Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postala predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Potonje dvije su kasnijom podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

Hrvatski narodni preporod

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germaniziranja, mađariziranja i talijaniziranja Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim već dvije godine kasnije Ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time utjecati na status Slavena u Monarhiji.

 God. 1848. zbog opasnosti mađarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomađari", Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda. Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao   pismo o ukidanju kmetstva na veliko oduševljenje cijele Hrvatske.



Pismo o ukidanju kmetstva

Mađari i njihove sluge "mađaroni" nisu se mogli pomiriti s činjenicom da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Među nama samo mač može odlučiti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraća sva dostojanstva i časti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuće navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreća junačka!" kreće sa svojom vojskom iz Varaždina 11. rujna 1848., da izbori prava hrvatskog naroda. Tako kod Schwechata, nadomak Beču, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuče topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelačić je tako 1. studenog ušao u Beč kao prvi vojskovođa nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana
namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma bečke revolucije, 13. kolovoza 1848. slomljena je i mađarska revolucija.

Nažalost, kasnije bečki dvor počinje provoditi svoju politiku apsolutizma poznatom još kao "Bachov apsolutizam", protiv kojeg će se ban Jelačić boriti političkim putem sve do svoje smrti 20. svibnja god. 1859.



Ban Jelačić


 
Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata.Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlastiju je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana
pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna Krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala dijelom carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.

Kasnije će se pojaviti Khuen Hedervary koji će htjeti još jače pomađarizirati hrvatsku podmuklim načinima.Pokušao je izbrisati hrvatsko ime te je poticao korištenje pokrajinskih nazivlja (poput slavonskog imena) kako bi umanjio nacionalnu svijest i pojam Hrvat pripisao nečemu što je »pokrajinsko« (nijekanje postojanja hrvatskog naroda).Govorio je Hrvatima kako je Amerika njihova"obećana zemlja" te tako poticao masovna iseljenja hrvatskog življa u strane zemlje.Na samo otvaranje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta 14. listopada 1895. pozvao je Franju Josipa I. kako bi mu pokazao svoje rezultate »smirivanja« Hrvatske. Na taj dan skupina studenata i učenika održali su protumađarske demonstracije i pred carem su spalili mađarsku zastavu ispod Jelačićeva spomenika. Demonstracija je nasilno ugušena, a studenti su izbačeni iz škola. Tada je car mogao vidjeti kako je Hrvatska još daleko od »smirivanja«.Zbog sve većeg pritiska Mađara na hrvatski narod i postavljanja mađarskih zastava i grbova na mađarskom jeziku na željezničke postaje 1903. godine izbija niz nereda diljem zemlje.Najkrvavaiji je bio onaj u Zaprešiću koji je završio pucanjem oružnika na seljake koji su nezadovoljni vlašću i banovim ponašanjem spalili mađarsku zastavu i porazbijali sve prozore na zgradi stanice.Uvidjevši da Khuen Héderváry nema
više nikakvog utjecaja u Hrvatskoj, car ga smjenjuje s dužnosti nakon 20 godina banovanja i postavlja ga 23. lipnja 1903. na mjesto ugarskog ministra-predsjednika (premijera). Tu dužnost obnašao je do 1910. godine kada se povlači iz političkog života. Umro je 16. veljače 1918. godine u Budimpešti, osamljen i ostavljen od svog naroda i političara koji su ga nekada snažno podupirali.



                    Prijelaz hrvatske vojske preko Drave 1848.

zuki1 @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je prekinuo veze s Austro-Ugarskom, koja je izgubila rat. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, te stvorilo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio. Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine, kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim
načelima, čemu se protivila Hrvatska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića.




Otac Domovine Ante Starčević



Stjepan Radić

Hrvatska državnost je za jedno vrijeme zbrisana. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tijekom čitavog razdoblja, osim 1925-1927.Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju. Kralj Aleksandar je ubijen 1934. godine u atentatu radikalnih skupina (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnutkom Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu je propala 1941. godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.




BANOVINA HRVATSKA

Banovina Hrvatska je teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat težnje hrvatskog naroda za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskih zemalja. Formirana je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka na Bledu ( tzv. sporazum Cvetković-Maček). Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.




Teritorij i granice

Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina ( Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km2.Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo ( područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema i Boke Kotorske ), a također i etničko načelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se
granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu ( "Turska Hrvatska" ), te Baranju i Sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.



Stanovništvo

Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom ( 12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom ) 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.

Uprava i nadležnosti

Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. godine. Mnoge
od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.Banovina Hrvatska prestaje formalno postojati proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine.


NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA(1941-1945)

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povjesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.Nažalost NDH je postala zločinačka tvorevina,progoneći i vršeći teror nad nehrvatskim stanovništvom,pogotovo nad Srbima i Židovima.

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten veći dio Dalmacije i skoro svi jadranski otoci, područje sa oko 400.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Na čelo NDH je trebao doći talijanski kralj od Spoleta,međutim to se nije desilo.Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacijsku zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine.
Mađarska je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polažući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, pa je tako ostalo sve do kraja rata.Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.
Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora, ali faktičku upravu preuzeli su Nijemci, prepuštajući NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu Narodnooslobodilačkog pokreta.

Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.

Zemljopis

Najduže rijeke: Sava, Drava, Dunav

Najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km

Najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2107 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m

Najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi



Zemljopisno područje

NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.Rimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH dobila izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941.godine.Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich ga držao pod svojim nadzorom, odnosno bio je pod njemačkom upravom.

Rimski ugovori

Rimski ugovor je bio dogovor o razgraničenju između NDH i Italije. Potpis ugovora izvršen je 18. svibnja 1941. u 12.30 sati u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici država, grof Ciano, te svi hrvatski ministri. Ugovorom se priznaju kao sastavni djelovi Kraljevine Italije sljedeći teritoriji:

    * Kotari Čabar, Kastav i Sušak, a od kotara Delnice jedan dio po crti,koja polazeći s kote 710 i idući grebenom Starčeva Vrha, Velikog Tomca, Oštraca i Rogozna Brološkog dolazi do upravne granice kotara Sušak na vrhu Jelenčić (kota1106). Granica zatim silazi na more kod Bakarca visovima brda Gorica i Meč, ostavljajući hrvatskim teritorijem općine Hreljin, Dol-Bakarac i Kraljevica s odnosnom lukom;

    * Kvarnerski otoci Krk i Rab, te otočić Sveti Marko

    * Čitavo područje Dalmacije južno od otoka Paga i rijeke Zrmanje te zapadno od rijeke Krke ( zadarsko zaleđe ), što je uključivalo i sve zadarske otoke, zatim gradovi Šibenik, Trogir i Split s neposrednim zaleđem, isključivši otoke Brač i Hvar.
 * Nadalje otoci Čiovo, Drvenik, Korčula, Mljet, Šolta i Vis te manji otočići Biševo, Jabuka i Sv.Andrija.
 * Dio Konavala južno od Ćilipa radi strateške zaštite Boke Kotorske.



Potpisivanje Rimskih ugovora

Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ispoštovati.Članak 2 glasi: "Povjerenstvo kojeg će polovica sačinjavati izaslanici Talijanske Vlade, a polovicu izaslanici Hrvatske Vlade, pristupit će u najkraćem roku odredjenju granica na terenu izmedju Kraljevine Italije uključivši pokrajinu Ljubljanu i Kraljevine Hrvatske. Konačno odredjenje granica bit će obavljeno u duhu pravičnosti..."
Rimski ugovor prestaje vrijediti kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine, kada su područja navedena u ugovoru formalno uključena u sastav NDH.

Vanjska politika

Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice.
U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike.
Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj.
Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu.Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945.
Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio.
NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo - budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg - a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945.Država NDH je svoj kraj doživjela 17. svibnja 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu sa partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava "križnim putem", u kojem biva na mučki način ubijen do današnjeg dana neutvrđen broj ljudi.

DRUGA JUGOSLAVIJA (1945-1991)

Nakon raspada NDH,dolazi do stvaranja Titove Jugoslavije.U svibnju 1945. partizani pod svoju kontrolu stavljaju cijelo područje Hrvatske. Komunisti su najbrutalnijim postupcima, po uzoru na Staljina i njegov režim, pokazali kako ne trpe nikakvo suprotstavljanje. U kratkom roku pobili su tisuće ljudi za koje su sumnjali da bi mogli biti neprijateljski usmjereni prema novom režimu. U sklopu nove Jugoslavije, kao jedna od federalnih jedinica, postoji i republika Hrvatska (Federalna država Hrvatska, Narodna republika Hrvatska, Socijalistička republika Hrvatska). Njene su granice pretežno utemeljene na povijesnim granicama utvrđenima u 17. i 18. stoljeću. Ona je izgubila dijelove Bosne i Hercegovine koji su pripadali Banovini Hrvatskoj, a dobila je Baranju kao i Istru, Rijeku i dijelove Kvarnera i Dalmacije koji su prije 2. sv.rata pripadali Italiji.




 U novoj jugoslavenskoj državi vlast komunističke partije i njenog vođe Josipa Broza Tita bila je neosporna. Nova vlast neumoljivo nacionalizira veleposjede kao i veća, srednja pa i manja poduzeća. Osobito jakom pritisku izvrgnuti su seljaci koji nose glavni teret nagle industrijalizacije kako Jugoslavije tako i Hrvatske. Sukob Tita sa Staljinom 1948. postepeno dovodi do nestajanja najstrašnijih ekscesa komunističke diktature i približavanja Jugoslavije kapitalističkim, zapadnim zemljama. U počecima nove jugoslavenske države provodi se stroga centralizacija u kojoj posebnost federalnih jedinica postoji samo na papiru. Ovo izaziva nezadovoljstvo i to posebno u Hrvatskoj koja se osjeća zakinutom i ponovno nametanje centralizma doživljava se kao oživljavanje politike srpske dominacije koja nastupa pod krinkom „jugoslavenstva“. Nezadovoljstvo u sve većoj mjeri počinje dijeliti i hrvatsko komunističko
rukovodstvo. Otpor takvoj politici prvo dolazi do izražaja na području kulture. U hrvatskom komunističkom rukovodstvu sve više jačaju snage koje teže što većoj samostalnosti Hrvatske unutar Jugoslavije. Njima se načelu nalaze Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo. Težnja za jačanjem državnosti Hrvatske unutar postojeće zajednice pretvara se tijekom 1971. u pokret koji obuhvaća široke slojeve hrvatskog stanovništva (masovni pokret, MASPOK). Pod pritiskom vojske,
otpora Srba i nezadovoljstva dijela vanjskih činitelja (posebno Sovjetskog saveza) krajem 1971. Tito uklanja tadašnje hrvatsko komunističko rukovodstvo. Sada počinje razdoblje represije i politički utjecaj Hrvatske unutar Jugoslavije naglo slabi. Ustavnim amandmanima iz 1971. i jugoslavenskim ustavom iz 1974. državni suverenitet je prešao na republike tadašnje Jugoslavije koja je dobila brojne osobine konfederacije. Povećana samostalnost republike ipak nije došla do izražaja jer se stvarana vlast nalazila u rukama komunističke partije koju je čvrsto nadzirao Tito i njegovi najbliži
suradnici. Njihovom smrću i smrću Tita tijekom 80-tih godina nestaje glavni spajajući činitelj. Sve više jačaju snage koje teže promjenama postojećeg sustava i to posebno u Srbiji. Ove nastoje osigurati Srbiji i Srbima premoć u Jugoslaviji. Situaciju otežava i teška gospodarska kriza koja je zahvatila Jugoslaviju. Hrvatsko komunističko rukovodstvo nema ni snage, a dijelom ni volje da se suprotstavi agresivnim činiteljima iz Srbije. Raspad Sovjetskog saveza i slom komunizma u istočnoj Europi prisiljava i njih na demokratizaciju društvenih odnosa u Hrvatskoj. Na demokratskim izborima 1990. komunisti doživljavaju poraz, a na vlast dolazi dotadašnja nacionalistička oporba koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Time Hrvatska ulazi u teško razdoblje rata i društvene tranzicije koje rezultira stvaranjem nezavisne i demokratske hrvatske države.

SUVERENA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Hrvatska je vlada proglasila razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij.

JNA je od konca 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskoga programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića.Svoju logistiku je stavila na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica JNA i velikosrpski agitanti ( i mediji i pojedinci) su poticali i pozivali lokalne Srbe na pobunu,propagandom širili strah od novih hrvatskih vlastiju, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. U više navrata je JNA intervenirala protiv hrvatskog redarstva/snaga MUP-a, kad bi ove reagirale na
pobunjeničke akcije; s time da su pobunjenička djela pokazivala terorističku narav-blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, koje je svo vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. Sve ove akcije JNA su bile pod izlikom mirotvorstva. Velikosrpske snage su se uvukle i u crnogorsko rukovodstvo, te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela. Velikosrpska propaganda je djelovala i u drugim SFRJ-republikama i pokrajinama, s ciljem slabljenja položaja HrvatskeHrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati okupacijom i tako izazvala rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.



Civilno je stanovništvo masovno bježalo iz ratne zone: stotine tisuća Hrvata pobjegle su i,ili su protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima vojska prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade, poznate kao bitke za Vukovar. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih postrojbi koji su zatim
smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. U toj bitci su srpske snage izgubile velik dio oklopnih snaga. Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su koncem prosinca 1991. najavile priznanje. Polovicom siječnja 1992. hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, EFTA-e i zemlje istočne Europe
(koje su to i prije namjeravale, ali su čekale poteze "velikih", za im se ne zamjeriti). Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Zadnji su, od svjetski značajnih zemalja, s dosta zakašnjena, Hrvatsku priznale Izrael i SAD.
Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tijekom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila tisuće izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala djelove svojeg teritorija. Na žalost, moćnici međunarodne zajednice su svaku hrvatsku osloboditeljsku akciju priječili i zaustavljali diplomatskim pritiscima, a nerijetko se prijetilo i sankcijama.

Koncem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. 1992. je oslobođen dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluotoka Pelješca; u brzoj akciji je oslobođena Miljevačka zaravan, a u akciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe, i time se spriječilo rezanje Hrvatske kod Biograda i Podvelebitja. 1993., u akciji Medački džep, je oslobođena okolica Gospića.Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja (na kojima je uz obilatu pomoć Srbije, bila uspostavljena tzv. Republika Srpska Krajina), dok je srpsko

stanovništvo (oko 200.000) masovno pobjeglo u Srbiju. Par mjeseci kasnije, Daytonski sporazumom okončan je rat.Preostali dio Hrvatske, a to je istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u Bljesku i Oluji 1998. godine mirnom reintegracijom je vraćen u političko-pravni sustav Republike Hrvatske.Predsjednik Tuđman je umro 10.12. 1999.g. u svojoj 77-oj godini. Nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije.Hrvatska nikako ne smije zaboraviti što joj se dogodilo.Pogotovo ne smijemo zaboraviti naše branitelje i generale koji su žrtvovali svoje
živote za nas.Vječna im slava i hvala.


zuki1 @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
Izdvojeno
Nema izdvojenih postova.
Arhiva
« » lis 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
477636
Index.hr
Nema zapisa.